Marija Todorova IMAGINARNI BALKAN
Imaginarni Balkan AMEN.indd 1
11/1/15 6:40 PM
Biblioteka Kultura i civilizacija Naslov izvornika: Maria Todorova Imagining the Balkans Updated Edition Copyright © 2009 by Oxford University Press, Inc. Copyright © za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2015.
Knjiga je tiskana uz novčanu potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Imaginarni Balkan AMEN.indd 2
11/1/15 6:40 PM
Marija Todorova
Imaginarni Balkan Nadopunjeno izdanje
S engleskoga prevela KARMELA CINDRIĆ
Zagreb, studeni 2015.
Imaginarni Balkan AMEN.indd 3
11/1/15 6:40 PM
Mojim roditeljima, od kojih sam naučila voljeti Balkan, bez potrebe da se njime ponosim ili da ga se stidim.
Imaginarni Balkan AMEN.indd 5
11/1/15 6:40 PM
Sadržaj
Predgovor 9 Uvod Balkanizam i orijentalizam: jesu li to različite kategorije? 17 1. Balkan: Nomen 45 2. „Balkan“ kao vlastito određenje 73 3. Otkrivanje Balkana 111 4. Obrasci percepcije do 1900. 153 5. Od otkrivanja do izmišljanja, od izmišljanja do klasifikacije 195 6. Između klasifikacije i politike: Balkan i mit o Srednjoj Europi 233 7. Balkan: Realije – Qu’est-ce qu’il y a de hors-texte? 267 Zaključak 301 Pogovor nadopunjenom izdanju 309 Kazalo 331 Bilješka o autorici 343
Imaginarni Balkan AMEN.indd 7
11/1/15 6:40 PM
Predgovor Intelektualac se ne nada da će izvršiti utjecaj na svijet, nego da će nekad, negdje, netko pročitati ono što je napisao točno onako kako je to napisao. Theodor Adorno
O
va me knjiga pratila duže od ijednog projekta na kojemu sam radila. Zbog toga mi je teško logično poredati (kronološki ili prema važnosti) sve razne pojedince, djela i događaje koji su oblikovali moje razmišljanje o temi koju u njoj obrađujem. Budući da sam se radeći na njoj morala više puta otisnuti u područja o kojima imam malo ili nimalo stručnog znanja, možda ću propustiti odati priznanje nekim važnim utjecajima. To nipošto nije plod intelektualne arogancije, nego ponajviše nasumičnih i nesustavnih izleta u nepoznate teritorije, koji su, međutim, uvijek bili ispunjeni znatiželjom i poštovanjem za postignuća drugih. Ambicioznost teme kojom se pokušavam baviti u ovoj knjizi očita je. Ona je iziskivala iznimno široko proučavanje sekundarne literature, kao i najpotpuniji mogući obuhvat primarnih izvora. U svom bi idealnom obliku taj pothvat trebao biti rezultat rada interdisciplinarnog tima znanstvenika i dugotrajnih diskusija. No sasvim je jasno da je to, iz praktičnih razloga vezanih za ovaj projekt, nemoguće. Moram početi s jednom od mnogobrojnih ograda kojima će ovo djelo zacijelo obilovati, naime da sam jasno i bolno svjesna kako nisam u stanju stvoriti ono što sam dugo smatrala idealom znanstvenog rada – raskošnu tapiseriju, lijepo i pametno osmišljenu te temeljito i bogato izvezenu u svim pojedinostima. Iz nužde ću morati pribjeći krparijama, površnim rješenjima i eklektičnom stilu. Svojom glavnom zadaćom smatram izgradnju prihvatljivog okvira i predlaganje mogućih smjerova debate. Čak i ako samo potakne raspravu, ova će knjiga ispuniti svoju svrhu – uvjerena sam da problem kojim se bavim zaslužuje čitav žanr djela na temu „balkanizma“. Sastavni dio stila comme il faut mnogih američkih autora znanstvenih knjiga je da započnu s teorijom, svjesno se pozicioniraju na sam pra9
Imaginarni Balkan AMEN.indd 9
11/1/15 6:40 PM
Imaginarni Balkan
početak svoje zadaće i time dodatno otežaju posao čitateljima – oni ne samo što će se morati nositi s tijekom autorove naracije ili argumentacije nego će se i nužno (barem nesvjesno) pitati koliko je neki autor istinski usvojio teorijski kontekst koji zastupa, koliko je on tek znak njegovih intelektualnih simpatija i političkih lojalnosti, a koliko posljedica „odavanja počasti“ autoritetima i sindroma citiranja. Srećom, čitatelji slijede vlastite strategije. Neki u potpunosti preskaču teorijska izlaganja i traže ono što smatraju konkretnim materijalom; drugi, upravo suprotno, čitaju samo teoriju, a ostalo tretiraju kao beznačajnu empirijsku ilustraciju. Samo šačica posvećenih i neustrašivih čitatelja iz struke pristupa djelu takvom kakvo jest u svojoj proklamiranoj ili evidentnoj intertekstualnosti. Ja samo donekle prihvaćam taj stil, uz ironijski odmak (nisam sigurna bi li naglasak trebao biti na prihvaćanju ili ironijskom odmaku). Raz log tome nije taj što neozbiljno doživljavam teoriju: naprotiv, iznimno je poštujem. Međutim, da bi proveo iscrpnu i poštenu analizu vlastitog eklektičnog „Hotela Kwilu“, da se poslužim metaforom Mary Douglas za veliku teoriju, čovjek bi se morao upustiti u komplicirano, a možda i uzaludno istraživanje. Ja ću se ovdje ograničiti na to da jednostavno priznam kako sam dužnik mnogih teoretičara čije sam mnoge korisne ideje upila i primijenila, i onih koji su me ohrabrili jasnom artikulacijom i majstorskom obradom mnogih sumnji koje su me mučile. Nadam se da im načinom na koji sam upotrijebila njihove ideje ili na koji su diskretno utjecali na moju argumentaciju odajem mnogo veće priznanje od toga da ponavljam njihova glavna stajališta, osobito zato što niti sam željela slijediti niti tvrdim da sam svladala njihovu misao u cijelosti. Dugujem Ernestu Gellneru, Ericu Hobsbawmu, Benedictu Andersonu, Tomu Nairnu i cjelokupnoj bogatoj razmjeni ideja u vezi s nacionalizmom, modernošću i „izmišljanjem tradicije“; djelima o fenomenologiji drugosti i stvaranju stereotipa; Ervingu Goffmanu za Stigmu te za široku i plodnu raspravu koju je njegovo djelo potaknulo među brojnim sljedbenicima; Mary Douglas za razradu mnogih tema – od kulture, objektivnosti, skepticizma i vjere do klevete te, posebno, liminalnosti; sve opsežnijoj literaturi o marginalnosti; cjelokupnom postkolonijalnom pothvatu – uz dužno poštovanje prema toj teoriji, ali ponajviše zato jer me natjerala da samoj sebi razjasnim, uz pomoć Arifa Dirlika i Aijaza Ahmada, glavne točke mog neslaganja i skepticizma u vezi s njom; Fredricu Jamesonu i njegovom općem stavu o pojavama koje naziva „era multinacionalnog 10
Imaginarni Balkan AMEN.indd 10
11/1/15 6:40 PM
Predgovor
kapitala“ i „globalna američka kultura postmodernizma“; najnovijoj literaturi o imperiju i imperijalizmu – od Richarda Koebnera i Helmuta Dana Schmidta do Wolfganga J. Mommsena; Pierreu Bourdieu za njegova razmišljanja o opisivanju, propisivanju i reprezentaciji općenito, a posebno ona o političkoj moći „imenovanja“; novim tekstovima o taksonomiji (kategorijama, imenovanju, etiketiranju, sličnosti, projekciji); pojmovima kao što su „diskurs“ i „znanje kao moć“, koji su se sada toliko uvriježili da bi pozivanje na širi okvir Michela Foucaulta bilo suvišno; i, povrh svih, Davidu Lodgeu čije su mi knjige Razmjena, Svijet je mali i, osobito, Krasan posao, poslužile kao najbolji mogući uvod u svijet kritičke teorije, semiotike, metafore, metonimije, sinegdohe, aporije te neprestanog klizanja označenog ispod označitelja. Budući da se pozicioniram unutar bogatog i rastućeg žanra „izmiš ljanja tradicije“ i zbog očitih analogija između mog pothvata i teorije „orijentalizma“, kada sam tek počela raditi na ovoj knjizi, savjetovali su mi da izbjegnem intelektualno svrstavanje uz Edwarda Saida kako ne bih morala preuzeti teret sve snažnije kritike njegovih ideja. No na ovom bih mjestu željela priznati, i to ne samo zbog urođene nesklonosti prihvaćanju savjeta, da sam Saidov intelektualni dužnik. Nipošto ne tvrdim da je njegov utjecaj na mene bio najpoticajniji ili najplodonosniji, ali neupitno je bio važan. Mislim da sam se dovoljno distancirala od njega i ukazala na osnovne razlike (ali i podudarnosti) između mog pojma „balkanizma“ i njegovog „orijentalizma“. Bilo bi, međutim, krajnje nepošteno ne priznati poticajnu te zapravo i istinski nadahnjujuću snagu Saidove misli i emocije. Njegova strasna kritička teorija donijela mu je kako sljedbenike tako i osporavatelje što, na kraju krajeva, i treba biti ishod svakog pravog intelektualnog pothvata. Posljednjih godina pojavio se čitav korpus važnih studija o regiji, nadahnutih razmišljanjima koja su jednaka ili slična mojima. Neke od tih studija napisali su moji prijatelji i koristio mi je plodan dijalog s njima; druga su djela kolega s kojima se nisam upoznala, ali čiji znanstveni rad cijenim. Uredno sam priznala utjecaj koji su izvršili na moj tekst. Podrazumijeva se, naposljetku, da sam jedino ja odgovorna za sve pogreške učinjene djelom i propustom. Odati priznanje znači i ispovjediti se. Moji motivi za pisanje ove knjige bili su složeni i raznoliki, no ona nipošto ne bi trebala biti priča s moralnom poukom koja raskrinkava zapadnjačku pristranost bilo u okvirima imperijalističke ili orijentalističke perspektive (premda obje 11
Imaginarni Balkan AMEN.indd 11
11/1/15 6:40 PM
Imaginarni Balkan
zavređuju pozornost). Reagirajući protiv stereotipa stvorenog na Zapadu ne želim, s druge strane, stvoriti stereotip o Zapadu, počiniti pogrešku „okcidentalizma“. Kao prvo, ne vjerujem u homogeni Zapad, a postoje i bitne razlike unutar i između raznih „zapadnjačkih“ diskusija o Balkanu. Drugo, uvjerena sam da je zapadna misao velikim dijelom izvršila značajan, pa čak i ključan utjecaj balkanskim studijima. Predrasude i preduvjerenja, čak i među onima koji ih se nastoje riješiti, gotovo su neizbježni, a to podjednako vrijedi i za autsajdere i za insajdere. Uistinu, pogled nekoga izvana nije nužno manje vrijedan od pogleda onoga unutra, a onaj unutra nije automatski u pravu samo zbog svoje egzistencijalne bliskosti s predmetom proučavanja. Konačno, važno je da svjesno nastojimo odbaciti predrasude i tražimo načine za izražavanje stvarnosti drugosti, čak i kada se suočavamo s paralizirajućim epistemološkim skepticizmom. Bez važnog korpusa znanstvenih djela stvorenih na Zapadu i na Istoku ne bih bila u stanju prihvatiti se tema kojima se bavi ova knjiga. Spomenuti samo nekolicinu autora tih djela nepravedno je prema svima onima koji su izvršili dragocjen utjecaj na oblikovanje mojih stavova, no potpuno je nemoguće sve ih nabrojiti. Nadalje, ova knjiga ne pokušava opisati balkanske ljude kao nevine žrtve, niti kod njih potaknuti „osjećaj povrijeđene iskonske nevinosti“.1 Savršeno sam svjesna svog ambivalentnog položaja, činjenice da imam povlasticu i odgovornost biti istodobno izvan i unutar predmeta proučavanja i postupka stjecanja znanja o njemu. U knjizi Retorika imperija David Spurr upotrebljava primjere Jacquesa Derride i Julije Kristeve koji potječu s „mjesta koja definiraju vanjske granice zapadne europske kulture: Derrida iz kolonijalne Afrike, gdje se francusko carstvo utapa u velika prostranstva Afrike; Kristeva iz Bugarske, područja prolaska križara i povijesnih sukoba između kršćanske Europe i Osmanskog Carstva. Na takvim je mjestima moguće živjeti i na Zapadu i izvan njega, znati granice njegovog jezika te gledati prema jugu i istoku kao prema regijama nepoznatog.“2 Ne posežem za tim primjerom da bih polagala pravo na autoritet po analogiji (osobito zato jer nisam dubinski proučila djela tih autora, niti se slažem s nekima od njihovih središnjih postavki), nego da bih doprinijela svijesti o „opasnosti i slobodi granične situacije“. Ja sam izrazito svjesna vlastite marginalnosti (koju istodobno iznimno cijenim) i u odnosu na zemlju u kojoj sam rođena – Bugarsku – i u odnosu na onu koja me 12
Imaginarni Balkan AMEN.indd 12
11/1/15 6:40 PM
Predgovor
„posvojila“ – Sjedinjene Države. Nije to neka novostečena svijest; ona se samo geografski proširila. Čak i dok sam živjela u Bugarskoj, svijest o mom mješovitom etničkom porijeklu i o mom zanimanju – istraživanje hibridnog društva Osmanskog Carstva u uvjetima dominantnog diskursa nacionalne države i poučavanje o njemu – podarila mi je luksuzni osjećaj intelektualnog egzila. Da sam ostala u Bugarskoj, ne bih napisala ovu knjigu, premda bi njene ideje i empirijska građa i dalje utjecale na moj nastavnički rad i na moje ponašanje. Osjećala bih potrebu napisati jednu drugu knjigu, takvu koja bi istražila i iznijela na vidjelo interne orijentalizme unutar regije, koja bi se usmjerila na destruktivne i osiromašujuće posljedice etničkog nacionalizma (što ne podrazumijeva dogmatsko kritiziranje nacionalizma kao takvog) i koja bi, bez ikakvog iskazivanja nostalgije za imperijalnim tvorevinama, ukazala na one mogućnosti alternativnog razvoja unutar osmanske i novije balkanske povijesti koje bi obogatile našu zajedničku ljudsku kulturu. Možda ću je još i napisati. No činjenica je da živim ovdje i sada te da trenutačno želim ovoj publici ispričati priču, objasniti i usprotiviti se nečemu što se stvara ovdje, a ima negativne posljedice ondje. Dakako, veoma je upitno uspijevamo li ikada doprijeti do publike kojoj se obraćamo, a jednako je upitno i hoće li onaj u čije ime mislimo da govorimo to i prepoznati ili prihvatiti. Druga ograda koju želim iznijeti u ovoj knjizi jest kako ne bih htjela da ona bude ogledni primjer onoga što Peter Gay naziva „komparativnom trivijalizacijom“; riječju, ne želim osloboditi Balkan njegove vlastite odgovornosti samo zato što se vanjski svijet ne ponaša ništa bolje, niti želim podržavati pogrešnu predodžbu da, rečeno riječima Hansa Magnusa Enzensbergera: „ne postoje protagonisti, nego samo oni koji povlače konce.“ Ne pišem u ime neke homogene balkanske apstrakcije. Do sada sam već dobro naučila kako je ograničen nadzor koji čovjek može imati nad vlastitim tekstom, kao i to da je nemoguće nametnuti pravila o tome kako bi čitatelj taj tekst trebao razumjeti ili ga upotrebljavati. Umjesto toga, govorim u ime onog dijela balkanskih intelektualaca koji razmišljaju o problemima identiteta i koji su dubinski shvatili podjele koje su im nametnute ranije oblikovanim i isključujućim identitetima. Pri tome ih pokušavam emancipirati ne samo od pogubnih utjecaja zapadnjačke suzdržanosti nego i od mnogo potresnijeg odbacivanja koje su doživjeli od svoje braće u dojučerašnjoj zajedničkoj istočnoeuropskoj muci. 13
Imaginarni Balkan AMEN.indd 13
11/1/15 6:40 PM
Imaginarni Balkan
Posebnu i duboku zahvalnost izražavam Međunarodnom centru za znanstvenike „Woodrow Wilson“, koji mi je dodijelio stipendiju za akademsku godinu 1994/1995., gdje je ova knjiga većim dijelom i napisana. U vrijeme kada je Balkan budio snažne emocije i kada je potraga za brzim rješenjima poticala ulaganja pretežno u politički oportune projekte, u Centru Wilson odlučili su podržati potpuno spekulativan pothvat koji se ljubiteljima nekompliciranih i jednostavnih recepata može činiti jedino nejasnim, zapetljanim i pretencioznim. Iznimno su mi puno pomogli široko znanje i kritički uvidi komentatora na mom seminaru (Larry Wolf i Şerif Mardin) te dugi i prijateljski razgovori s drugim kolegama u centru: Ljiljanom Smajlović, Matejom Calinescuom, Amelie Rotry, Gregoryjem Jusdanisom, Brookom Thomasom, Geoffreyjem Hartmanom, Joelom Kuipersom. Posebno zahvaljujem svojim znanstvenim novakinjama Debbie Fitzl i Angeliki Papantoniou. Koristile su mi i kritičke napomene i prijateljski savjeti izneseni na raznim znanstvenim skupovima. Milica-Bakić Hayden, Robert Hayden, Vladimir Tismaneanu, Olga Augustinos, Gerasimos Augustinos, Elizabeth Prodromou, Engin Akarli, Paskalis Kitromilides, Stefan Troebc, Theodore Kouloumbis, Rifat Abu El-Hadž, Diana Miškova, Filip Šaško, Bojan Kulov, Evelina Kelbečeva i Bonka Boneva dali su mi informacije, i otkrili dragocjena stajališta i kritičke napomene u osobnim razgovorima ili prepisci. Mark Thurner i drugi kolege iz čitalačkog kluba o postkolonijalnoj povijesti i teoriji na Sveučilištu u Floridi pomogli su mi ublažiti sumnje koje su me mučile zbog otiskivanja u nepoznate vode. Posebno sam zahvalna Alice Freifeld koja se borila s rukopisom u vrijeme kada mu je trebao radikalan kirurški zahvat. Izvorni rukopis ovoga djela bio je za trećinu duži. Kraćenja, nužna i zbog pitanja obima i cijene, uistinu su, u nekim slučajevima, doprinijela discipliniranijim i jasnijim formulacijama i uklanjanju nekih dijelova koji su bili zanimljivi, ali ne i presudno važni za argumentaciju. Hvala mojim urednicima iz Oxford University Pressa što su me na to potaknuli. Ipak, žao mi je zbog kraćenja bilježaka koje su, u početnom obliku, sadržavale polemičke rasprave i opsežne historiografske napomene. „Umjetnost fusnota“ u posljednje vrijeme možda gubi na značaju, ali željela bih barem dokumentirati nostalgiju koju za njom osjećam. Kao i uvijek, najviše dugujem svojoj obitelji. Moj muž je uvijek bio pun podrške i za moju je struku uvijek imao veće poštovanje i očekivanja od mene same. S oduševljenjem gledam kako Anna i Alexan14
Imaginarni Balkan AMEN.indd 14
11/1/15 6:40 PM
Predgovor
der prihvaćaju svoje višestruke identitete ne kao teret nego kao bogatstvo. Naposljetku, ova je knjiga posvećena mojim roditeljima, a pisana je za moje prijatelje. Gainesville, Florida Veljača 1996.
M. T.
Bilješke 1 Edward W. Said, Representation of the Intellectual, New York: Panthenon, 1994., xii. 2 David Spurr, The Rethoric of Empire: Colonial Discourse in Journalism, Travel Writing and Imeprial Administration, Durham, Sjeverna Karolina, i London: Duke University Press, 1993., 196.
15
Imaginarni Balkan AMEN.indd 15
11/1/15 6:40 PM
Imaginarni Balkan AMEN.indd 16
11/1/15 6:40 PM
Uvod Balkanizam i orijentalizam: jesu li to različite kategorije?
B
auk kruži zapadnom kulturom – bauk Balkana. Sve su se stare sile ujedinile u svetu hajku protiv tog bauka: političari i novinari, konzervativni akademici i radikalni intelektualci, moralisti svakog soja i roda. Ima li neka strana koju njeni protivnici nisu ozloglasili kao „balkansku“, i „balkanizirajuću“? Ima li itko optužen za balkanizam tko nije uzvratio istom uvredom?* Početkom dvadesetog stoljeća Europa je dodala svom repertoaru Schimpfwörtera novu pogrdu koja se, iako nedavno skovana, pokazala izdržljivijom od nekih s višestoljetnom tradicijom. „Balkanizacija“ ne samo što je počela značiti parcelizaciju velikih i stabilnih političkih jedinica nego je postala i sinonim za povratak plemenskom, nazadnom, primitivnom, barbarskom. U svojoj posljednjoj hipostazi, posebno u američkoj akademskoj zajednici, ta riječ je potpuno dekontekstualizirana i povezuje se s najrazličitijim problemima. Činjenicu da se Balkan opisuje kao „drugo“ u odnosu na Europu ne treba posebno dokazivati. Za Balkan se zna reći da njegovi stanovnici ne mare za norme ponašanja koje vrijede za civilizirani svijet. Kao i svaka generalizacija, i ova počiva na redukcionizmu, no redukcionizam i stvaranje stereotipa o Balkanu poprimili su takve razmjere i snagu da taj diskurs zaslužuje, pa čak i zahtijeva, posebnu analizu. Balkan je izazvao prvi poremećaj u „civiliziranom svijetu“ (taj izraz ovdje nema ironijske konotacije nego ga navodimo kao naziv koji si je taj svijet sam dao) u vrijeme balkanskih ratova (1912. – 1913.). Bujica vijesti o barbarizmima počinjenim na tom dalekom poluotoku europskog Sredozemlja uznemirila je mirovne pokrete u Europi koji su u to vrijeme jačali i počinjali se institucionalizirati. Zaklada za međunarodni mir Carnegie, utemeljena 1910., osnovala je međunarodnu komisiju za „istraživanje *
Cijeli odlomak djelomična je parafraza uvodnog odlomka Komunističkog manifesta. Prijevod se donekle temelji na prijevodu Moše Pijade, nap. prev.
17
Imaginarni Balkan AMEN.indd 17
11/1/15 6:40 PM
Imaginarni Balkan
uzroka i tijeka balkanskih ratova“. Izvješće komisije, čiji su članovi bili poznate javne osobe iz Francuske, Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Rusije, Njemačke i Austro-Ugarske, objavljeno je 1914. Riječ je o značajnom radu u kojem se istražuju korijeni balkanskog sukoba i prikazuju stajališta i težnje zaraćenih strana, gospodarske, društvene i moralne posljedice ratova te njihovo mjesto u međunarodnom pravu. Izvješće je sadržavalo uvod baruna d’Estournellea de Constanta u kojem se navode glavna načela mirovnog pokreta: „Dopustite da ponovimo, radi onih koji nas optužuju da ‘cmizdrimo za mirom po svaku cijenu’ ono što smo oduvijek tvrdili: bolje rat nego ropstvo; bolje arbitraža nego rat; bolje mirenje nego arbitraža.“1 De Constant je smatrao da postoji razlika između Prvog i Drugog balkanskog rata: prvi je bio obrambeni rat i rat za neovisnost, „uzvišen prosvjed protiv nasilja i, općenito, prosvjed slabijeg protiv jakog… i zbog toga je bio slavan i popularan diljem civiliziranog svijeta.“ Drugi je bio grabežljiv rat u kojemu su „i pobjednik i poraženi izgubili i moralno i materijalno.“ Ipak, unatoč razlikama, oba su rata „u konačnici donijela materijalne, ljudske i moralne žrtve. Ne možemo govoriti o tim žrtvama bez prosvjeda, bez osude cijene kojom su plaćene i opasnosti koju predstavljaju za budućnost.“ Komisija nije bila optimistična u vezi s neposrednom političkom budućnošću regije, no na kraju je zaključila: „Što je, dakle, zadaća civiliziranih naroda na Balkanu?... Jasno je, kao prvo, da bi oni trebali prestati iskorištavati balkanske narode radi vlastite koristi. Trebali bi ih poticati na sklapanje arbitražnih sporazuma i ustrajati na tome da ih se i pridržavaju. Trebali bi dati dobar primjer tako što će tražiti rješavanje svih međunarodnih sporova sudskim putem.“ De Constant ponavlja: Pravi krivci na ovom dugom popisu pogubljenja, atentata, davljenja, spaljivanja, pokolja i strahota koji se navode u našem izvješću nisu, ponavljamo, balkanski narodi. Ovdje samilost mora prevladati nad zgražanjem. Ne osuđujmo žrtve… pravi su krivci oni koji su, proglašavajući rat neizbježnim, iz interesa ili zbog svoje prirode, na kraju postigli da tako i bude, uz tvrdnju da ga nisu mogli spriječiti.2
No 1993. godine Zaklada Carnegie nije osnovala komisiju za utvrđivanje činjenica, nego je samo ponovno objavila isto izvješće, doduše uz novi nadnaslov: „Drugi balkanski ratovi“. Dodan je i uvod Georgea Kennana, veleposlanika u Sovjetskom Savezu 1950-ih i u Jugoslaviji 1960-ih, koji 18
Imaginarni Balkan AMEN.indd 18
11/1/15 6:40 PM
Uvod – Balkanizam i orijentalizam
je bio poznat kao padre padrone američke doktrine „zadržavanja“ prema SSSR-u. Tom pak uvodu, naslovljenom „Balkanske krize 1913. i 1993.“, prethodio je predgovor, na dvije stranice, predsjednika Zaklade Carnegie, Mortona Abramowitza, u kojemu on obrazlaže kako je gotovo slučajno došao na zamisao da ponovno otvori osamdeset godina staro izvješće. Proučavajući ga, uvjerio se da bi „i drugi trebali imati priliku pročitati ga. To je dokument koji nam krajem dvadesetog stoljeća, kada novi sukob na Balkanu ponovno zadaje muke Europi i savjesti međunarodne zajednice, može mnogo toga reći.“ Abramowitz smatra da je Kennan osoba koja može najbolje povezati dva događaja i usmjeriti savjest međunarodne zajednice (koju je, tijekom cijelog dvadesetog stoljeća, čini se, najviše mučio Balkan). Sada svi „imamo koristi od njegovih spoznaja, njegovog neupitnog razumijevanja povijesti i dobro pogođenog stila.“3 Kennanov uvod započinje pohvalom mirovnim pokretima u Sjedinjenim Državama, Engleskoj i sjevernoj Europi, koji su nastojali stvoriti nove međunarodne pravne norme. Priznaje da je inicijativa za međunarodnu konferenciju o razoružavanju potekla od ruskog cara Nikole II., no to je bio „nezreli diletantizam… pojačan karakterističnom smetenošću ruskog državnog vodstva onoga doba… ne nešto ozbiljno.“ Ipak, bez obzira na neozbiljnost inicijative, nju su „s oduševljenjem prihvatili“ zagovornici mira koji su organizirali dvije haške mirovne konferencije i druge međunarodne inicijative. Razdvojivši ozbiljne ljude od nedoraslih diletanata, te tako retrospektivno uspostavljajući hladnoratovsku dihotomiju, Kennan je opisao povijesni kontekst koji je vladao na prijelazu stoljeća, izbijanje balkanskih ratova i izvješće komisije Zaklade Carnegie. Važnost koju ovo izvješće ima za svijet 1993. prvenstveno je u tome što rasvjetljava mučnu situaciju koja danas vlada u istom tom balkanskom svijetu. Najveća mu je vrijednost što ljudima današnjeg doba otkriva u kojoj mjeri aktualni problemi jesu ili nisu duboko ukorijenjeni.4
Odražavajući njegovu vjeru u izreku „historia est magistra vitae“, drugi dio Kennanovog uvoda bavi se analogijama s prošlošću i poukama koje se iz nje mogu izvući, pri čemu o njegovom pristupu puno govori sintagma: „taj isti balkanski svijet“. Novostvorene balkanske države ukratko se opisuju kao monarhije čiji su vođe bili „u pravilu nešto umjereniji i promišljeniji od svojih podanika, no čiji su autoritet redovno osporava19
Imaginarni Balkan AMEN.indd 19
11/1/15 6:40 PM
Imaginarni Balkan
la neiskusna i neposlušna parlamentarna tijela“5, što ostavlja čovjeka u nedoumici u pogledu toga što je tu zapravo bilo pravilo, a što izuzetak. Bugarski car Ferdinand, „Lukavi Ferdinand“, usprkos savjetima pametnijih od sebe, gurnuo je svoju zemlju u Drugi balkanski rat ne bi li ostvario vlastite neobuzdane ambicije (ne balkanske, nego srednjoeuropske, konkretnije sakskoburgotske) da uđe u Carigrad kao pobjednik, no na kraju je uspio samo izgubiti krunu, a „neposlušni“ mu je parlament zabranio da više ikada kroči u Bugarsku. „Umjereni“ Milan Obrenović ponizio je Srbiju u pustolovnom ratu s Bugarskom 1885. (koji je poslužio Georgeu Bernardu Shawu za stvaranje vlastite „pacifističke“ varijacije na balkansku temu). Kennan je možda mogao kao ilustraciju tipičnog balkanskog nasilja upotrijebiti krvavo ubojstvo posljednjeg nesretnog Obrenovića, Aleksandra, 1903. godine, da ovaj nije bio kraljevskog roda. Naposljetku, ispada da je rumunjska dinastija Hohenzollern-Sigmaringen bila utjelovljenje umjerenosti. Osobito se takvim čini Karlo II., čiji je život nalikovao na sapunicu, ali čija je majka bila prelijepa kraljica Marija (jedna „prava, prava, prava kraljevska kraljica“, kao što kaže naslov članka u časopisu Time od 4. kolovoza 1924.), omiljena Viktorijina unuka i bliska prijateljica obitelji Waldorf Astor.6 Objašnjenje balkanske iredente, snova o slavi i teritorijalnom širenju, sažeto je u jednoj rečenici: „Ljudima koji su toliko toga postigli, i to tako iznenada, bilo je teško znati kada je dosta.“ Nema ni spomena o tome da su novi balkanski skorojevići pod „umjerenim“ vodstvom najčešće njemačkih kneževa zapravo oponašali „skromno“ imperijalno ponašanje svojih zapadnoeuropskih uzora. Kritizirajući izvorno izvješće utoliko što u njemu „nije bilo pokušaja analize političkih motiva raznih vlada koje su sudjelovale u tim ratovima“, Kennan naglašava kako najsnažniji motiv „nije bila religija, nego agresivni nacionalizam. Ali taj nacionalizam, onako kako se on izražavao na bojnom polju, bio je povezan s dubljim karakternim crtama, vjerojatno naslijeđenima iz davne plemenske prošlosti… A tako to ostaje i danas.“ I nastavlja: Suočavamo se s tužnom činjenicom da su zbivanja u tim ranijim razdobljima, ne samo onima turske vlasti nego još ranijima, imala za posljedicu to da je u jugoistočne krajeve europskog kontinenta zabijen klin neeuropske civilizacije koja je do današnjeg dana očuvala mnoge od svojih neeuropskih karakteristika.7 20
Imaginarni Balkan AMEN.indd 20
11/1/15 6:40 PM
Uvod – Balkanizam i orijentalizam
Da je Kennanov esej bio uvod u izvorno izvješće, napisano čitavu godinu dana prije izbijanja Prvog svjetskog rata, čovjek bi možda još i mogao razumjeti njegovu moralnu indignaciju, pa i zanemariti neke osnovne netočnosti. U ono se davno vrijeme, naime, činilo da će, uz malo truda, La Belle Époque potrajati vječno. Mary Edith Durham bila je zgađena situacijom koju je vidjela u balkanskim ratovima, no bila je uvjerena da nešto slično ne može zadesiti dio ljudskog roda nastanjen u zemljama zapadno od Balkana: Rat je završio. Za cijelog njegovog trajanja govorila sam sebi: „Rat je toliko izopačen, toliko ponižavajući, toliko ga je nemoguće ičim opravdati, da je izbijanje rata u zapadnoj Europi posve nemoguće.“ To je bilo jedino što me tješilo u cijelom tom barbarstvu. Rat iznosi na vidjelo ono najpokvarenije u ljudskom rodu, a najgore se životinjsko divljaštvo predstavlja kao vrlina. Što se tiče balkanskih Slavena i njihovog mračnog kršćanstva, činilo mi se da bi se cjelokupna civilizacija trebala podići na noge i obuzdati ih u daljnjoj brutalnosti.8
No Kennan je, dakako, bio upoznat sa zvjerstvima dvaju svjetskih ratova koji su uslijedili. U protivnom bi se moglo pomisliti kako se u njemu reinkarnirao duh Mary Edith Durham koji se, zaspavši 1913. probudio 1989. u blaženom neznanju. Iako je, barem tehnički, neporecivo da je iskra koja je zapalila bure baruta došla s Balkana, malo bi koji ozbiljni povjesničar tvrdio da je to bio stvarni uzrok Prvog svjetskog rata. Što se pak Drugog svjetskog rata tiče, on je imao malo veze s balkanskim državama koje su se u njega uključile razmjerno kasno i s oklijevanjem. Vjerojatno je upravo nemogućnost pripisivanja odgovornosti za Drugi svjetski rat bilo čemu balkanskom razlog zbog kojega ga Kennan uopće i ne spominje: „No, eto nas u 1993. U proteklih osamdeset godina došlo je do golemih promjena u ostatku Europe, ali novi razdori na Balkanu pokazuju da se problem koji za Europu predstavlja ta regija nije u bitnome promijenio.“ I zaista, ima nešto izrazito neeuropsko u činjenici da Balkan, čini se, nikako ne uspijeva dosegnuti razmjere europskih krvoprolića. Nakon iskustva Drugog svjetskog rata arogantno zvuči autorovo priznanje da „takve mentalne osobine nisu svojstvene samo balkanskim ljudima… na njih se može naići i među drugim europskim narodima… No sve su te razlike relativne. Riječ je o neprimjerenoj zastupljenosti tih osobina među balkanskim narodima.“9 21
Imaginarni Balkan AMEN.indd 21
11/1/15 6:40 PM
Imaginarni Balkan
Kennanova stajališta ponavljali su brojni američki novinari koji su, izgleda, bili istinski zapanjeni balkanskim divljaštvom na kraju dvadesetog stoljeća. Roger Cohen je uskliknuo: „Pomisao da se ljudi ubijaju… zbog nečega što se možda dogodilo 1945. nezamisliva je u zapadnom svijetu. Ali ne i na Balkanu!“10 Bio je u pravu. Na Balkanu su se ubijali zbog nečega što se dogodilo prije petsto godina, dok su se u Europi, koja ima duže civilizacijsko pamćenje, ubijali zbog nečega od prije dvije tisuće godina. Dolazimo u iskušenje upitati se je li Holokaust bio posljedica „neprimjerene“ ili „primjerene“ zastupljenosti barbarskih osobina. On se, doduše, dogodio prije punih pedeset godina, no od završetka dvaju balkanskih ratova prošlo je još više. Osim toga, Kennan je napisao svoj esej samo godinu dana nakon „uredne i čiste“ vojne operacije u Zaljevskom ratu. U toj akciji, za koju je Jean Baudrillard tvrdio da je obični televizijski događaj, američka je ratna mašinerija uspjela pobiti, u roku od sedamnaest dana, barem polovicu od ukupnog broja žrtava svih zaraćenih strana u dvama balkanskim ratovima.11 Ako je taj primjer previše svjež, možemo spomenuti onaj Vijetnamskog rata za koji čak i Robert McNamara u knjizi U retrospektivi kaže kako „slika najveće svjetske supersile koja ubija ili teško ranjava tisuću civila tjedno… nije ugodna.“ S obzirom na lakoću s kojom američki novinari barataju optužbama za genocid u Bosni, gdje se, prema raznim izvorima, broj žrtava kreće između dvadeset pet tisuća i dvjesto pedeset tisuća, bilo bi zanimljivo znati kako bi oni okvalificirali više od tri milijuna mrtvih u Vijetnamu.12 Je li Balkan neeuropski ili nije, ponajviše je pitanje za akademsku i političku debatu, ali Balkan svakako nema monopol na barbarstvo. Svrha ove knjige nije moralno zgražanje nad tuđim moralnim zgražanjem. Pitanje koje ona postavlja jest kako objasniti nepromjenjivost slike o Balkanu; kako se zemljopisna oznaka mogla pretvoriti u jednu od najsnažnijih pejorativnih odrednica u povijesti, međunarodnim odnosima, političkim znanostima i, u današnje vrijeme, u intelektualnom diskursu općenito? To pitanje nadilazi usko akademski značaj. To je priča (1) o bezazlenim nepreciznostima proizišlim iz nepotpunog poznavanja zemljopisa koje se prenose putem tradicije; (2) o kasnijem dodavanju političkih, društvenih, kulturnih i ideoloških konotacija toj zemljopisnoj oznaci, kao i o početku pejorativne upotrebe pojma „balkansko“ u doba Prvog svjetskog rata; i (3) o potpunom odvajanju naziva od njegovog sadržaja te potom i o retroaktivnom pripisivanju tog ideološki nabijenog naziva regiji, posebno nakon 1989. godine. 22
Imaginarni Balkan AMEN.indd 22
11/1/15 6:40 PM
Uvod – Balkanizam i orijentalizam
Premda su povjesničari itekako svjesni da su se na poluotoku dogodile dramatične promjene, u njihovom diskursu ne prevladava poimanje Balkana kao zemljopisno-kulturne cjeline, nego kao moćnog simbola oportuno smještenog izvan povijesnog vremena, a to je shvaćanje posljedica evolucije koja traje gotovo dva stoljeća. Danas imamo cijeli jedan žanr koji se bavi problemom i prikazom „drugosti“, a proteže se kroz razne discipline – od antropologije, preko književnosti i filozofije, do sociologije i povijesti općenito. Pojavila se i jedna potpuno nova disciplina – imagologija – koja se bavi slikama „drugog“ u književnosti.13 Diskusija o orijentalizmu također spada u podžanr tog bavljenja drugošću. Orijentalizam je pronašao važno i legitimno mjesto u akademskom svijetu kao kritika određenog diskursa, a u doba kada ga je Said formulirao značio je:** „institucionalno bavljenje Orijentom, tako da o njemu iznosi stajališta i autorizira gledišta, prikazuje ga tako što ga poučava, naseljava i njime vlada: ukratko, orijentalizam predstavlja zapadni način da se dominira Orijentom, da ga se restruktuira i ima nad njime vlast“14 Gotovo dva desetljeća poslije Said je ponovio da se njegov prigovor orijentalizmu ne temelji samo na njegovom zastarjelom proučavanju orijentalnih jezika, društava i ljudi, nego i na tome da orijentalizam „kao sustav misli pristupa jednoj heterogenoj, dinamičnoj i složenoj ljudskoj stvarnosti s nekritički esencijalističkog stajališta – to stajalište nagovještava da postoji neka trajna orijentalna stvarnost i njoj suprotstavljena, ali ne i manje izdržljiva, zapadnjačka suština, koja Orijent promatra izdaleka i, takoreći, odozgo.“15 Unatoč burnoj povijesti i činjenici da još uvijek pobuđuje strasti, orijentalizam je najvećim dijelom nadiđen. Međutim, ne i na Balkanu. S jedne strane, Saidova knjiga nije prevedena i objavljena na najvažnijim balkanskim jezicima i zato još uvijek nije postala dio općeg diskursa. S druge strane, pojam orijentalizma uvode i populariziraju intelektualci koji smatraju da odgovarajuće opisuje odnos Balkana i Zapada, a kako taj odnos pobuđuje sve veću zabrinutost, rasprava o njemu sve češće se odvija u okviru orijentalizma, čak i kada se to ne navodi izrijekom. U ovoj knjizi tvrdim da balkanizam nije samo podvrsta orijentalizma, odnosno nastojim postići više od puke „ orijentalističke varijacije na balkansku temu“.16 No s obzirom na prije spomenuto očekivanje sve ** Prijevod citata koji slijedi preuzet je iz prijevoda Biljane Romić (Orijentalizam, Zagreb: Konzor, 1999.), nap. prev.
23
Imaginarni Balkan AMEN.indd 23
11/1/15 6:40 PM
Imaginarni Balkan
većeg utjecaja orijentalizma na Balkanu, ta kategorija zaslužuje pomnije istraživanje. Nadahnut Foucaultom od kojega ne samo što je posudio izraz „diskurs“ nego i stavljanje težišta na odnos znanja i moći, Said je ukazao na opasnost esencijaliziranja Orijenta kao „drugoga“. Bio je, osim toga, i pod snažnim utjecajem Antonija Gramscija i njegovog razlikovanja građanskog i političkog društva, a osobito pod utjecajem pojma kulturne hegemonije koji je orijentalizmu dao čudesnu izdržljivost. Ipak, spomenute sličnosti nipošto ne odražavaju Saidov opći odnos prema Foucaultovom ili Gramscijevom opusu.17 Kao što se moglo i očekivati, reakcije na Saidovu knjigu bile su polarizirane – privukla je kritičare, ali i obožavatelje i epigone. Izazvala je značajne zamjerke u krugovima teoretičara modernizacije i klasičnih liberala, ali i ozbiljnu epistemološku kritiku koja je nastojala ublažiti krajnosti i poći korak dalje od Saida i od orijentalizma.18 Neke banalnije zamjerke bile su da Said negira i podcjenjuje rad čitavih generacija poštenih i dobro upućenih orijentalista koji su dali značajan doprinos ukupnom ljudskom znanju. Said je odgovarao kako on ne tvrdi da je baš svaki orijentalist zlonamjeran ili površan, nego da jednostavno skreće pozornost na to kako „ceh orijentalista ima specifičnu povijest sprege s imperijalnom vlašću“, no time nije uspio stišati negodovanje onih koji su tvrdili da je obezvrijedio samu ideju objektivnog znanstvenog rada.19 Još manje primjereno bilo je ocjenjivanje njegovog djela na osnovi toga što je ono u arapskom svijetu korišteno za sustavnu obranu Arapa i islama, što je impliciralo Saidovo potajno protuzapadnjaštvo. No Saidov je rad izazvao i neke značajnije i istančanije kritike koje su težile doradi, a ne odbacivanju njegovog djela. U njima su se isticale njegove nehistorijske, esencijalističke nedosljednosti; pretjerane generalizacije o zapadnim stavovima na temelju francuske i britanske paradigme; a ponajviše, i s pravom, Saidu su prigovarali nedostatak društvene i ekonomske kontekstualizacije, koncentriranje na tekstualnost, izražen idealistički pristup.20 Među ostalim, Saida su optuživali da se postulirajući netočnosti orijentalističkog prikaza nije pozabavio logičnom posljedicom takvog stava – naime, da u tom slučaju „mora postojati barem mogućnost nekakvog prikaza koji bi bio ‘točan’.“ Ipak, kao i većina ostrašćenih kritika, i ova je sadržavala neizbježan redukcionistički element. Said je uspješno odgovorio na optužbu da njegova negativistička polemika ne predlaže nov epistemološki pristup.21 24
Imaginarni Balkan AMEN.indd 24
11/1/15 6:40 PM
Uvod – Balkanizam i orijentalizam
Unatoč tome što je kasnije snažno prosvjedovao što njegovoj teoriji pripisuju esencijalizam i ahistoricizam, Said uistinu jest pretjerao u generalizacijama govoreći, na primjer, o generičkom Orijentu u kojem je bilo mjesta za sve – od Eshila i Dantea do Victora Hugoa i Karla Marxa. Možda nije mogao odoljeti da se ne pohvali književnim obrazovanjem, ali prikaz Eshilovih Perzijanaca ili Euripidovih Bakha kao počela europske imaginativne geografije koja artikuliraju Orijent, premda briljantno pronicljiv, izložio ga je optužbama za esencijalizaciju Europe i Zapada.22 Prihvaćanje drevne grčke kulture i njeno uzdizanje do statusa utemeljujuće za zapadnu civilizaciju bio je postupan i kontroverzan povijesni proces, dok Saidov neizdiferenciran prikaz podjele na Istok i Zapad nagovještava neki dvojbeni kontinuitet. Ta Saidova pogreška ima korijene u kontradikciji proizišloj iz njegove privučenosti Erichom Auerbachom (kao misliocem i egzistencijalnim uzorom intelektualca u egzilu) i njegove istodobne, i nespojive, privučenosti Foucaultom. Unatoč tome što se obilato služio fukoovskom terminologijom, Saidova ambivalentna odanost humanističkom projektu suštinski je nespojiva s Foucaultovom teorijom diskursa i njenim „ničeanskim antihumanizmom i antirealističkim teorijama reprezentacije.“ Nadalje, njegov transhistorijski orijentalistički diskurs ne samo što je u uobičajenom smislu ahistoričan nego je i u metodologijskom smislu antifukoovski, utoliko što je Foucaultov diskurs čvrsto utemeljen u europskom modernizmu.23 Ipak, možda bismo trebali pažljivije poslušati Saidovo najnovije tumačenje vlastitih stavova u kojemu on i dalje ustrajava na islamskom i arapskom orijentalizmu, ali više nema čak ni usputnih digresija u antiku ili srednji vijek. Kada on kaže kako „razlog zbog kojeg orijentalizam nailazi na protivljenje tolikog broja mudrih nezapadnjaka jest taj što se njegov moderni diskurs pravilno doživljava kao diskurs koji potječe iz doba kolonijalizma“,24 sklona sam u znakovitoj kvalifikaciji – „njegov moderni diskurs“ – vidjeti oholost i slabost jedne akademske primadone koja će dopustiti, doduše diskretno, mogućnost vlastitih prošlih pogrešaka i nedosljednosti, ali neće ih i otvoreno priznati. U tom smislu bi se njegove književne digresije (koje, uostalom, čine samo mali dio njegovog djela) mogle pripisati kontradikciji proizišloj iz sukoba njegove persone književnog kritičara i njegovog sve izraženijeg identiteta palestinskog intelektualca, a to bi možda moglo objasniti žrtvovanje teorijske strogosti radi postizanja dubokog emotivnog učinka. 25
Imaginarni Balkan AMEN.indd 25
11/1/15 6:40 PM