živo vrelo 3 liturgijsko-pastoralni list
2009
Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXVI. • cijena: 13 kn
Vazmeno bdjenje od 22. ožujka do 11. travnja 2009.
V 3 živo vrelo ISSN 1331-2170 – UDK 282
2009
God. XXVI. (2009.) Liturgijsko-pastoralni list za promicanje liturgijske obnove Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević
Uredničko vijeće: Petar Bašić, Ante Crnčević, Ivan Ćurić, msgr. Ivan Šaško, msgr. Antun Škvorčević, Ivica Žižić Predsjednik uredničkog vijeća: msgr. Antun Škvorčević Uredništvo: Ante Crnčević, Ivan Andrić, Gabrijela Miličević Grafička priprema: Tomislav Košćak Izdavač i nakladnik: Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji Kaptol 26 10000 ZAGREB Telefon: 01 3097 117 Faks: 01 3097 118 e-mail:
[email protected] Tisak: Grafika Markulin, Lukavec Đ. Seder: Uskrsnuće (Hrvatsko katoličko sveučilište)
urednikova riječ
1
Ovo je noć…
naša tema: Vazmeno bdjenje
2
Vazmeno bdjenje – Slike Uskrsa u svjetlu simbolizma bdjenja, I. Žižić Hvalospjev uskrsnoj svijeći – Exsultet, I. Šaško Vazmena liturgija nade i svjetla, A. Crnčević
otajstvo i zbilja
16
Biblijska razmišljanja: I. Šaško, A. Crnčević, S. Slišković, M. Špehar, Ž. Tanjić, I. Raguž Četvrta korizmena nedjelja Peta korizmena nedjelja Nedjelja Muke Gospodnje. Cvjetnica Misa Večere Gospodnje. Veliki četvrtak Petak Muke Gospodnje. Veliki petak Vazmeno bdjenje
trenutak: pisma čitatelja Riječi uz gestu pružanja mira
40
L
ŽIVO VRELO
3-2009
UREDNIKOVA RIJEČ
Ovo je noć…
L
iturgijom vazmene noći odjekuje svečani hvalospjev (praeconim paschale) koji izriče pohvale Svetoj noći »koja jedina zavrijedi znati vrijeme i čas kada je Krist od mrtvih ustao«. Noć, koja simbolizira tamu i neznanje, postaje dostojna najuzvišenijeg znanja. Noć, koja svojom tamom sve skriva i sve pokriva snom, sada postaje objaviteljicom Božjega spasenja te sve poziva na budnost pred Svjetlom koje nema zalaza. Zanimljivo je da je ukupnost obrednoga slijeda u vazmenoj noći nazvana bdjenjem. Kao da se i samim nazivkom želi produžiti slavlje izvan vremena koje je omeđeno obrednim trajanjem. Bdjenje uvodi u novost, u dan, u Dan koji nema zalaza. Zato je bdjenje liturgijska slika ozračja nade i iščekivanja iz kojega se razumijeva smisao čitavoga vazmenog slavlja. Premda je liturgija vazmenoga bdjenja vremenska preslika noći uskrsnuća, ipak nije dostatno reći da se smisao toga iskonskog bdjenja iscrpljuje u spomenu na svetu noć Kristove Pashe. Bdjenje je uvijek usmjereno naprijed, prema Onomu koji dolazi. Bdjeti umije samo onaj tko se nada Dolazećemu, tko ga iščekuje s radošću i nadom. Potrebno je, stoga, naš liturgijski spomen (memoriale) Božjih spasenjskih djela trajno ‘oživljavati’ nadom u puninu Božjega spasenja, žudnjom za Kristovim ponovnim dolaskom. Slika bdjenja u današnjoj je kršćanskoj misli čvrsto ugrađena u duhovnost vremena došašća, nazvanoga vremenom bdjenja i iščekivanja, pri čemu se misao usmjerava na Kristov povijesni dolazak »u tijelu«. No, izvornost svakome kršćanskome bdjenju jest u iščekivanju Kristova ponovnoga dolaska. Rasvijetljeni objavom Uskrsnuća, ostavljeni smo pred njegovim praznim grobom – u nadi novoga i potpunoga zajedništva s njim. Stoga vazmeno bdjenje ističe pashalnost i tranzitornost kršćanskoga života: u trajnoj smo usmjerenosti prema Kristu koji će doći u slavi te očitovati puninu Očeve ljubavi prema svakome čovjeku. Bdjenje nije obred, nije sadržaj obreda, nego najsvečanija forma slavljenja liturgije te ujedno i najvjerodostojnija forma življenja. U želji da slavljenje Kristove Pashe pruži pashalnu usmjernost životu naših zajednica, razmišljanja sabrana u ovome broju Živoga vrela usmjeruju nas na zamjećivanje obrednoga bogatstva Vazmenoga bdjenja. Svjetlo, riječ, voda i kruh – temeljni simboli četiriju dijelova vazmenoga bdjenja – u središte našega liturgijskog iskustva stavljaju Uskrsloga koga prepoznajemo pod tim »prilikama vazmenoga sakramenta« – poučeni njegovim naukom: »Ja sam svjetlost svijeta« (Iv 8,12), »Riječi koje sam vam govorio duh su i život« (Iv 6,63), »Voda koju ću ja dati postat će izvorom vode koja struji u život vječni« (Iv 4,14), »Ja sam kruh života« (Iv 6,35). Udioništvo u tome sakramentu daje nam snagu trajnoga bdjenja – sve dok ne dođe u svojoj slavi. Urednik 1
A
NAŠA TEMA
Vazmeno bdjenje
Vazmeno bdjenje
Slike Uskrsa u svjetlu simbolizma bdjenja Ivica Žižić
A
Slavlje Kristova Uskrsnuća nerazdruživo je povezano s otajstvom njegove muke i smrti. Uskrs iz njih izranja. Naime, vazmeno trodnevlje spominje se triju prijelaza: Kristovo predanje na posljednjoj večeri, potom prijelaz u smrt te proslavljeni prijelaz u život. U sva tri slučaja, na izravan ili neizravan način pojavljuje se izraz bdjeti. Budnost koju Krist zahtjeva od svojih učenika kao da postaje preduvjet vjernosti, blizine, dioništva na njegovom događaju. 2
ko kršćansko bogoslužje svoj izvorni trenutak pronalazi u Vazmu i ako se u njemu ogledaju svi vidovi slavlja Kristova Otajstva, bogoslužje vazmenog bdjenja tvori njegovo žarište. Središnje mjesto Vazmenog bdjenja u liturgiji Crkve bitno je vezano uz središnjost Kristove Pashe u Otajstvu njegova događaja. Odatle vazmena svetkovina crpi svoje značenje, a liturgijska godina pronalazi svoje ukorjenjenje. Svetkovina Vazma zasigurno bi bila nerazumljiva bez vazmenoga bdjenja. Vazam započinje bdjenjem, tj. noćnim bogoslužjem. No, bdjenje nije samo uvod u Vazam, nego događaj prebivanja u okrilju njegova otajstva. Stoga je vazmeno bdjenje – s pravom nazvano Majkom svih bdjenja – vrijeme budnog iščekivanja koje se u svakome pogledu otjelovljuje u sudjelovanju na Otajstvu Kristova prijelaza. Kroz pregršt slika i simbola vazmeno bdjenje kazuje zbiljnost ucijepljenosti kršćana u Kristovu smrtnu napuštenost i slavu uskrsnuća. Vazmeno bdjenje tako predstavlja središte dinamizma vjere u kojemu se ukrštava njezin krsni i euharistijski identitet, prožet obrednošću prijelaza. Smještenost slavlja Vazma u noć i njegova vezanost uz bdjenje pokazuju, kroz različite vidove, simbolički dinamizam iščekivanja, budnoga sudjelovanja na Otajstvu Pashe/Prijelaza iz smrti u novost života. Liturgija na toj okosnici produbljuje otajstvenost vremena pružajući ritam figurama prijelaza i dioništva. Kroz liturgiju svjetla i riječi, krsta, potvrde i euharistije ponazočuje se Crkva pridružena Kristovoj proslavi. No, što u tom »slavlju vatre, vode i gozbe« znači bdjeti? Je li bdjenje tek prigodni način svetkovanja Uskrsa ili se u njegovoj nutrini, u njegovim slikama i simbolima pronalazi nešto uistinu bitno za istinsko iskustvo Vazma?
Subotnje iskustvo iščekivanja Slavlje Kristova Uskrsnuća nerazdruživo je povezano s otajstvom njegove muke i smrti. Uskrs iz njih izranja. Naime, vazmeno trodnevlje spominje se triju prijelaza: Kristovo predanje na posljednjoj večeri, potom prijelaz u smrt te proslavljeni prijelaz u život. U sva tri slučaja, na izravan ili neizravan način pojavljuje se izraz bdjeti. Budnost koju Krist zahtjeva od svojih učenika kao da postaje preduvjet vjernosti, blizine, dioništva na njegovom događaju. I liturgija Crkve, obnavljajući spomen na djelo otkupljenja, posreduje ona ista iskustva koja su imali Isusovi učenici. Tako je i sa zbiljnošću bdjenja. Poziv na budnu pozornost proteže se uzduž vazmenoga trodnevlja, a svoj vrhunac doseže u vazmenoj noći – u vazmenom bdjenju. Sva bogoslužja vazmenog trodnevlja produžuju se u noć ili pak započinju sumrakom. Okrilje tame jasno ukazuje na dovršenost,
3
ali i pripovijeda intimnu dramu zajedništva i rastanka, tragiku predanja te smrtni spokoj u kojega je uronjeno otajstvo subote. Vazmeno se bdjenje izravno oslanja na otajstvo subote. Međutim, njihova poveznica nije samo kronološke naravi. Naime, vazmena noć nije samo premosnica između subote i nedjelje. U liturgiji je njihova sveza protkana motivom budnog iščekivanja. Kristov počinak u grobu, odnosno, silazak nad carstvo mrtvih, nadovezuje se na prvi trenutak u kojemu Crkva užiže svjetlo Kristovo. Tako se u posljednjoj točki kenotičke napuštenosti, u smrtnoj osami, iz ogoljene šutnje subotnjeg spokoja događa pashalni prijelaz u novost života. I zato je već ‘praznina’ subote prepuna iščekivanja. Vazmeno bdjenje, dakle, već u subotnjem iskustvu poznaje budnu napetost iščekivanja.
Bdjenje – od nespokoja do vjere Vrijeme noći uvijek je zaogrnuto intimnošću. Sumrak uvijek pripovijeda dovršenost, okončanost poslova i događaja dana. Večer odlaže imperative dana, a prepušta se spokoju. I dok je trenutak večeri obilježen gozbom zajedništva, trenutcima sabranosti i spokoja, odvojenosti i intimnosti, subotnje iskustvo zatvorenoga groba unosi u nespokoj bdjenja. Analogija smrti i noći nadaleko je poznata. Čak i u uobičajenom govoru slika noć se koristi kao metafora smrti. Slično je i s doživljajem sna. Nije li uostalom izraz usnuti ublažena metafora, eufemizam smrti? Antropološko iskustvo večernjeg spokoja i sna ne nalazi se daleko od liturgijskoga iskustva. Slike subotnjega iskustva to jasno pokazuju. Bdjenje je u tradicijama svetoga, a tako i u biblijskoj tradiciji, općeprisutna pojava. Baš kao i iskustvo sna, bdjenje je vrijeme objave. Tko spava kao da se nalazi u stanju smrtnoga spokoja. No, tko spava može se naći i u iskustvu oniričke objave. Jakovljev san (Post 28,1022) kazuje da je san mjesto obećanja i objave. No, odupiranje snu također može biti shvaćeno kao žudnja za životom, štoviše, simbol življenja. Dok se u smrti »duh udaljuje od tijela« (LevyBruhl), u bdjenju se čovjek sav pronalazi živ, sav prisutan u sebi. Budnost obznanjuje životnost,
Isusovom nastala2009 je tama živosmrću vrelo po svoj zemlji… Uskrsnuće je prolom Svjetla koje obasjava tamu čovjekova srca. Zato je uskrsnućem čovjekov život preobražen u bdjenje, u trajno iščekivanje konačne objave Božje slave.
prisutnost, usredotočenost na život. Ne čudi što se blagdani, a tako i Vazam, ucjepljuju u iskustvu budnosti, odnosno, u obrednosti bdjenja. Ako je budnost sama metafora života koja prožima duh i tijelo, koja se odupire prirodnom ritmu da bi istim izrazila svu izvanrednost odnosa s Bogom, obrednost bdjenja usmjerava budnost i pruža joj sadržaj. Naime, bdjenje nije plod besanice, nego je izraz iščekivanja. Samo po sebi bdjenje ne znači ništa bez bez iščekivanja, bez upravljenosti prema dolasku. Bdjenje živi iz odnosa obećanja prisutnosti. A obećanje je vazda upisano u srce vjerovanja. Istina je da bdjenje poznaje nespokoj. Taj nespokoj proizlazi iz događaja koji su prelomili vrijeme i unijeli napetost iščekivanja. No, taj se nespokoj ne da izjednačiti s tjeskobom, jer su tjeskoba (petka) i subotnje iskustvo šutnje upravljeni k čistoj vjeri. Bdjeti vjerujući zapravo obznanjuje stav iščekivanja. Najdublja istina bdjenja počiva u iščekivanju. Čekati živi od budućnosti, ali je istodobno povjerljivo oslonjeno na obećanje. Iščekivati živi od sjećanja, ali je istom vezano uz dolazak. Iščekivanje je u svim vidovima aktivan stav budnosti, iako čovjek naizgled ostaje pasivan, jer ne raspolaže niti prošlošću niti budućnošću. Aktivan stav bdijućega u isti je mah povjerljiva, vjerom ocrtana, izlože3
NAŠA TEMA
Vazmeno bdjenje
nost budućnosti. Iz tog je razloga razvidno zašto je bdjenje živo okrilje vjere. I zašto iščekivati u svojoj biti znači vjerovati. Subotnje iskustvo šutnje izrasle iz sumraka Velikoga petka u uskrsnom se bdjenju isprepliće s iščekivanjem, sjećanjem i budnošću. Bogoslužje svjetla i riječi u velikom dijelu ucjepljuju se upravo u taj stav. Zapravo, ovi obredi tvore stav budnosti i pozornosti. Svjetlo i Riječ kazuju da bdjenje ponire u sjećanje na spasenjska Božja djela, u sjećanje koje se budno obraća obećanju. Kad Crkva u Vazmenom hvalospjevu pjeva da »ova svijeća (...) neoslabljena ostane, da razgoni tamu ove noći« i kad moli da se »primljena na ugodni miris svjetlilima nebeskim pridruži«, naviješta svezu njezina plamena i Danice jutarnje. »Krist Uskrsli, povratnik od mrtvih, koji svijetli svakom čovjeku« cilj je budnoga iščekivanja. Stav vjerujućih eshatološki je stav budnih, onih koji žive od obećanja sadržanog u Riječi, onih koji prosvijetljeni Riječju žive upravljeni susretu.
Mysterium lunae – Mysterium lucis: noćno iskustvo vjere Bogoslužje Vazma nipošto ne zaobilazi smrt i odsutnost. Svjetlo i tama, voda i vatra samo su neki simboli koji očituju ne samo pobjedu života nego i zbiljnost smrti. Bogoslužje vazmenog bdjenja uvodi vjernike u noćno iskustvo vjere. Već sam poziv na bdjenje zahtjeva radikalni prekid s uobičajenim »obredima večeri« te prepuštanje izloženosti tami, izlazak u svjetlo uskrsa, odnosno, prijelaz preko obreda vatre, riječi, vode i gozbe u zoru Vazma. U bdjenju je vjernik pozvan prepustiti se noćnom iskustvu vjere, tj. iskoračiti iz »zakonitosti smrti« i zaživjeti u zbiljnosti »obećanja života«. Pozvan je oduprijeti se smrtnosti sna i zaživjeti iz eshatološke zbilje uskrsnuća. Pridruživanje Kristovu Vazmu, zastrto okriljem noći, biva dakle ocrtano izloženošću vjernika slikama smrti i života, dinamikom prijelaza iz tame u svjetlo te otajstvom vode i gozbe. Noćno iskustvo vjere, različito od ogoljenosti subotnje šutnje, postupno preobražava jutarnji prinos. Vazmeno bdjenje izričito ističe prinos svjetla, prinos hvale, vode, euharistije. Ako su 4
Kristova smrt i uskrsnuće bili prinos Ocu »za nas i za naše spasenje«, noćno bogoslužje vazmenoga bdjenja, kojim slavimo Očev odgovor na Kristovu žrtvu, utjelovljuje otajstvo prijelaza putem prinosa svega onoga što za nas znači život. Svjetlo i voda, hrana i piće, zahvala i zajedništvo, tijelo i život bivaju uneseni u pashalni prinos da bi nam se tim istim činom vratili preobraženi. Noćno iskustvo vjere više ne živi u stanju ogoljenosti subote niti u stanju tmine petka, nego u dinamici prijelaza, u snazi unesenosti u Otajstvo Kristove proslave. Noć kao premosnica i vrtlog vremena, mjesto je u kojem iščekivanje i bdjenje postupno dobivaju odgovor. Vazmeno bdjenje nije besano prepuštanje praznini noći, nego prijelaz u vedrinu uskrsnoga jutra, jer noćno iskustvo vjere kuša uronjenost u iščekivanje i preporođenje u preobraženoj zbilji susreta s Uskrslim. Slike noći u vazmenom iskustvu vjere oduvijek su u kršćanskoj tradiciji bile prožete simbolima svjetlosti. Vazmeni himan pjeva: »Ovo je noć o kojoj je pisano: i noć će sjati kao dan, i noć mi je svjetlo u radosti mojoj«, čime kazuje preobrazbu subotnjeg iskustva u kliktaj radosti uskrsnog navještaja. Sveti Augustin govori o otajstvu mjeseca (mysterium lunae) u uskrsnoj noći, a liturgijska tradicija dobro poznaje trostruku isprepletenost kozmičkog simbolizma i liturgijskih obreda. Slaba svjetlost punoga mjeseca prelazi preko plamtećeg ognja i doseže prve zrake sunca prvoga dana. Pritom, okrenutost prema istoku – izvoru, tj. euharistijskom svetkovanju, koje je vrhunac Vazma, poznaje hod kroz tmine preko krsnog zdenca – materinske utrobe Crkve – prema gozbi Jaganjčevoj – vazmenom stolu Crkve.
Simbolički triptih: Svjetlo – voda – gozba Simbolički imaginarij noći i svjetla u obrednosti vazmenoga bdjenja, protkan motivima uzdignuća (G. Durand), obznanjuje sav inicijacijski značaj uskrsnog bogoslužja. Bogoslužje bdjenja mjesto je gdje se prosvjetljuje, čisti i hrani život vjernika Kristovim Vazmom. Štoviše, vazmeno je bogoslužje mjesto i vrijeme prosvjetljenja, krštenja i euharistije. Slavlje sakra-
3
živo vrelo
2009
menata kršćanske inicijacije, Pripovijedanje spasenjskih dosmješteno u vazmeno bogogađaja pretače se u navještaj služje, na najodličniji način Uskrsnuća, a navještaj rađa očituje Crkvu koja rađa, ispovijest vjere. jer je sama preporođena; Krsno bogoslužje dinaCrkvu koja prosvjetljuje, miku svjetla preoblikuje u jer je prosvijetljena i Crkvu simbolizam prosvjetljenja koja slavi gozbu Jaganjčeu krsnom zdencu. Kao što vu, jer je njome sabrana i uranjanjem uskrsne svijeće oblikovana, nahranjena i u krsno vrelo svjetlo i voda napojena. Cjelokupno bopostaju jedno, tako u krštegoslužje vazmenog bdjenja nju čovjek biva uronjen u inicijacijski je oblikovano, Kristovu smrt i uskrišen na budući da bogoslužje svjenovi život. Biti krsno prepotla i riječi uvodi u navještaj rođen i pomazan, pridružen uskrsnuća, a u njegovoj zajednici vjerujućih po zasnazi Crkva biva unesena jedništvu s Uskrslim, ispuu krsno vrelo. Euharistija njava otajstvo bdjenja iskuOvo je noć o kojoj je pisano: je naposljetku konačna (ali stvom uvedenosti u Savez. »I noć će sjati kao dan…« i stalna) forma pritjelovlje- (J. B. Dini, crkva sv. Križa, Wulkaprodersdorf, Austrija) Njegovo je pak svetkovanje nja Kristovoj Pashi. okrunjeno gozbom Saveza. Ne ulazeći u svu složenost obreda vazmenoga Savez između svjetla i tame, neba i zemlje, vabdjenja, koji vrve prethodno iznesenim motivi- tre i vode, ne priziva samo arhaični značaj stvama i u čijim je pojedinostima moguće iščitati svu ranja/preporođenja, izlaska/otkupljenja – odluteologiju Uskrsa, na ovom se mjestu pokazuje da čujućih događaja iz povijesti izabranoga naroda vazmeno bdjenje prebiva u inicijacijskoj dinami- – nego u višeznačju svojih čina i formi ima za cilj ci velikoga simboličkog triptiha: svjetlo – voda otjeloviti otajstveni odnos između Kristove pa– gozba. On se, naravno, ne da objasniti samo she i vjerničkoga preporođenja te uvesti zajednikronološkim slijedom, nego slijedom činā koji cu u dioništvo na povijesti spasenjskih zahvata. zrcale njihovu otajstvenost. Bdjenje je čin pristu- Ako je dakle sklapanje Saveza u Prvoj objavi bipa, incijacija u zbiljnost Krstove smrti i uskrsnu- lo povjereno ne samo žrtvi, nego i blagovanju, a ća. Stoga, ono nije prazno vrijeme u kojem se čo- Novi savez u pashalnoj večeri proživljava smrt i vjek okreće sebi, nego izlazak u svjetlo, u život i u uskrsnuće Gospodinovo, euharistija u vazmenoj zajedništvo. Bdjenje pak preko čina svjetla, vode noći uvir je u koji utječu slavlja svjetla i vode. Eui gozbe poprima svoj sadržaj i njime se preobra- haristijsko blagovanje dioništvo je na Vazmu, tj. žava u iskustvo prisutnosti Uskrsloga. blagovanje besmrtnosti u znaku Novoga Saveza Ako simbolizam u sebi sadrži kozmičku, koje je Kristovo proslavljeno Tijelo. oniričku i poetičnu dimenziju (P. Ricoeur), Vazmeno bdjenje kroz slavlje svjetla, vode i obredi vazmenog bdjenja to istinski dokazuju. gozbe tvori postupni hod Crkve u povijest (anaU liturgiji svjetla, koja započinje u okrilju no- mnesis) spasenja i u spasenjsku budućnost (esći, a produžuju se u ophodu i poemi sjećanja i haton), koji se susreću u sadašnjosti slavlja. U pohvale, svjetlo Kristovo (lumen Christi) užiže liturgijskom okrilju vazmenoga bdjenja prosvjetlo vjere (lumen fidei), koje se preobražava svjetljenje, pranje i blagovanje objedinjuju nau slušanje Riječi (auditus fidei). Poetika ‘uvod- petost iščekivanja i sretnost susreta. Svjetlo, nih’ obreda kroz kozmički simbolizam plame- voda i gozba su u konačnici temeljne forme nana ponazočuje otajstvo Vazma pripovijedaju- šega življenja koje, zahvaćene Kristom, postaju ći potom povijest pada, izlaska i otkupljenja. materinsko krilo novoga života. 5
O
NAŠA TEMA
Vazmeno bdjenje
Hvalospjev uskrsnoj svijeći – Exsultet Liturgijsko-teološki govor vazmenoga bdjenja Ivan Šaško
O
Hvalospjev uskrsnoj svijeći (lat. praeconium paschale; laus cerei) koji u rimskoj liturgiji započinje riječju exsultet (»Nek’ usklikne«) ima ulogu otvaranja, uvoda, glazbene ouverture čitavoga vazmenog bdjenja, budući da u sebi već sadrži glavne motive slavlja. Hvalospjev ujedinjuje pohvalu vazmenoj noći s pohvalom uskrsnoj svijeći. 6
d ranoga srednjega vijeka, ali možda i prije, može se posvjedočiti vazmeno bdjenje koje na početku ima velebni uvodni obred, lucernarij, službu svjetla. Od 4. st. bio je običaj da se za Uskrs svečano osvijetle gradovi. To je osvjetljavanje bilo u vezi s krštenjem. U vremenu kada je zbog svoje rijetkosti svjetlo svjetiljaka bilo dragocjeno, paljenje svjetiljaka uvečer, praćeno molitvama, tvorilo je vjerski obiteljski obred na početku večere. Tako je i u samostanima to bio početak večere. U židovstvu postoji molitva kidduš petkom navečer, čime započinje šabbat. Kršćani su u istome kontekstu vidjeli simbol Krista, svjetla svijeta (usp. Iv 8,12). Tijekom srednjega vijeka tematika svjetla snažnije se vezala uz Božić, dok je za Uskrs naglašavana tematika života. Od istoga 4. st. obred je bio praćen pjevanjem spjeva Fos hilaron (Radosno svjetlo) koji tvori vrhunac večernje molitve. Za Uskrs, elogija, odnosno euharistija svjetla tematizira vazmeni navještaj koji vazmeno bdjenje preplavljuje radošću i ljepotom, slavljem i blistavošću. Iz toga se rađa jedan od najljepših lirskih tekstova zapadne liturgije. U tome svjetlu treba gledati i pojam blagoslova koji je postupno izgubio svoje biblijsko značenje. Hebrejska berakah je ‘uzlazni blagoslov’, zahvala slična uvodu u euharistijsku molitvu, a on je zamijenjen ‘silaznim blagoslovom’ ognja, svjetla koje rasvjetljuje. Blagoslov se sve više materijalizirao. Premještajući naglasak s pohvale na epiklezu, blagoslov je postajao posveta materije (voštanice, ulja, vode i sl.). Umjesto zahvaljivanja Bogu za nešto, ističe se ‘blagoslov koji se daje nekomu ili nečemu’. Hvalospjev uskrsnoj svijeći (lat. praeconium paschale; laus cerei) koji u rimskoj liturgiji započinje riječju exsultet (»Nek’ usklikne«) ima ulogu otvaranja, uvoda, glazbene ouverture, budući da u sebi već sadrži glavne motive slavlja. Hvalospjev ujedinjuje pohvalu vazmenoj noći s pohvalom uskrsnoj svijeći. Iako je u starini postojao i hvalospjev pčelama, on se kao takav nije prenosio još od srednjega vijeka. Tekst Hvalospjeva napisan je oko 400. godine na sjeveru Italije ili na jugu Galije i u njemu se lako prepoznaju glavne crte teologije sv. Ambrozija, iako sam tekst ne potječe ispod njegove ruke. Exsultet je u kasnoj antici i u ranome srednjovjekovlju rabljen u starogalskoj vazmenoj liturgiji te ga se zove još i »galskim vazmenim hvalospjevom«. U rimsku je liturgiju vazmenoga bdjenja taj hvalospjev ušao iznenađujuće kasno (12./13. st.), a do tada se pjevao drugi (»Deus mundi conditor«), o kojemu nalazimo svjedočanstvo u Starome gelazijevskom sakramentaru te je zbog toga nazvan »gelazijevskim uskrsnim hvalospjevom«. Razni su kršćanski pisci pisali tekst hvalospjeva. Među njima: sv.
Augustin, koji podsjeća da je sastavio nekoliko stihova in laude quadam cerei; zatim sv. Ambrozije, čiji su stihovi, navodno, sačuvani u Antifonariju iz Bangora, ali i u sadašnjoj ambrozijanskoj liturgiji. Naš današnji hvalospjev prvi se put pojavljuje u Missale gallicanum pod naslovom: Benedictio Caerae s. Augustini Episcopi, uz naznaku da ga – kada je prisutan – pjeva đakon.
Proslov: Spajanje hvale neba i zemlje Hvalospjev koji danas koristimo u sebi sadrži bogato tumačenje vazmene noći, vidljivo već u prva tri početna retka proslova. Neka i ove misli, preuzete iz raščlambe R. Meßnera, posluže kao poticaj za razmatranje koje svatko može proširiti, jer je neizmjerno bogatstvo izražaja, slika i cjelokupnoga sadržaja prikladno za proširivanje i za osobne pristupe. U proslovu se daje riječ cijelomu kozmosu koji u ushitu radosti slavi događaj konačnoga ‘postajanja svjetla i svjetlom’. U prvoj rečenici nalazi se posadašnjen događaj na nebu: pobjedonosni ulazak Krista kralja koji je u svome vazmu pobijedio smrt. Veličini pobjede odgovara veličina kralja (»tolikoga Kralja«, tantus Rex) koji sada ulazi u nebeski grad. Razlog radosti u nebu je uzvišenje i uzvišenost Uskrsnuloga. Dolazak (adventus) najavljen je pobjedničkim instrumentom, trubljom. Zanimljivo je primijetiti da se kod riječi tuba (trublja) u melodiji nalazi skok u kvintnom intervalu (u hrvatskome prijevodu ta je kvinta prenesena na sintagmu ne-ka jekne). Taj zvuk signalizira konačni gospodstveni nastup Krista nad svijetom (usp. Otk 11,15). Semantika prve rečenice prožeta je akustičkim pojmovima (uskliknuti, jeknuti, trublja). Mjesto dolaska je nebo. U drugoj se rečenici mijenja prizor i prelazi s neba na zemlju koja preuzima klicanje neba. I semantika je promijenjena: od akustičke (zvukovne) prelazi u optičku (slikovnu). Kralj koji ulazi u nebo bljeskom prosvjetljuje zemlju (fulgora se nalaze u Otk 11,19). Zemlji je dana Bogoobjava;
Nek usklikne sad nebesko mnoštvo anđela… (minijatura s »Exultet-svitka«, Salerno, Italija, XIII. st.)
zemlja je obasjana sjajem uskrsnuloga Krista, pri čemu se splendor (sjaj) ne može razumjeti nikako drukčije nego kao slava (hebr. kabod) samoga Boga, koja cijeli uređeni svijet (kozmos) oslobađa tame (usp. Iz 60,2) i to – konačno. Zemlja osjeća da je tama ‘nestala’, a svjetlo ‘nastalo’. Posebnu pozornost zavrjeđuje poticaj na uočavanje, primjećivanje – »neka osjeti« – nastajanja svjetla. Sentire znači osjetno doživljavanje te time u ozračju bogoslužja ponajprije osjetilima vidljivo svjetlo uskrsne svijeće koje obasjava prostor crkve. Uskrsna je svijeća simbol Krista. Po njezinu svjetlu u tami noći simbolički se (dakle, stvarno) posreduje splendor regis, sjaj pobjedničkoga Kralja i postaje osjetno dohvatljiv. Treća rečenica govori o Crkvi koja se raduje, okupljena u dvorani crkve, u radosti vazmene proslave. U dvorani su ujedinjeni nebo i zemlja u zajedničkome slavlju Uskrsa. Rečenica kreće od optičke semantike, preuzete iz prethodne rečenice: Crkva je »urešena« – ne samo obasjana odozgor – sjajem svjetla, bljeskovima koji proistječu iz Uskrsnuloga. Tu dimenziju hrvatski je prijevod izgubio, budući da ne prevodi riječ adornata (urešena). Nakon toga se prelazi u akustički izražaj: odjekivanje glasova, klicanje naroda, svih naroda koji će na kraju vremena biti okupljeni u 7
NAŠA TEMA
Vazmeno bdjenje
Božji narod. Cijelo čovječanstvo, predstavljeno Crkvom iz svih naroda, preuzima nebesko klicanje hvale anđelā, pri čemu pjesma pjevana u nebu odjekuje u dvorani u kojoj se slavi uskrsnuće Gospodinovo. Glagolom resultare (‘odjekivati’) stvorena je inkluzija s početnim exsultare (‘uskliknuti’). Hvalospjev uskrsnoj svijeći započinje eshatološkim prizorom koji obuhvaća i nebo i zemlju, a u liturgiji ga se može proleptički (naviješteno kao dogođeno) osjetiti.
Drugi dio: Simbolički govor noći a) »Ova noć…« Pohvala Isusa, koji je svojom krvlju oslobodio čovjeka svih dugova i oslobodio ga grijeha, ima svoj predivan retorički izričaj u pet rečenica koje započinju riječju haec (ova) i kojima se izražava svevremensko spajanje vremena. U tome dijelu na predivan se način spajaju anamneza i epikleza: događaji koje je Bog ostvario u prošlosti i oni koje po svome Duhu ostvaruje danas. U ovome se dijelu jasno vidi da liturgijsko slavlje ima samo jedno vrijeme – sadašnjost, ‘danas’. Struktura izvornika je petodijelna, ali s time da se četiri puta, u retoričkoj figuri amplifikacije ponavlja sintagma: Ova noć (Haec nox), što treba uzeti doslovno. Radi se o otajstvu sadašnjosti, sadašnje noći, u kojoj zajednica slavi Uskrs. To se pojačava dvostrukim prezentom: istinski se Jaganjac, Krist, ubija (usp. 1Kor 5,7), a slavlje vazmene noći one koji slave ponovno posadašnjuje Kristovu vazmu koji za njih postaje određujući za sadašnjost, vrijeme slavlja, ujedno, postaje nova snaga. Ta sadašnjost povezana s Kristovom smrću odgovara prezentu u četvrtoj rečenici, gdje se o krštenicima kaže da ih se »vraća milosti« i »pridružuje svetima« (Crkva je viđena kao zajednica svetih). Ovo je iznimno lijep primjer na kojemu se vidi vrelo kršćanskoga poimanja liturgijskoga vremena i vremena slavlja. 8
Hvalospjev
N
ek usklikne sad nebesko mnoštvo Anđela, nek uskliknu službenici Božji, i s pobjede tolikog Kralja neka jekne trublja spasenja. Nek se raduje i zemlja, tolikim obasjana blijeskom, i rasvijetljena sjajem vječnoga Kralja neka osjeti da je nestalo po čitavome svijetu mraka. Nek se veseli i Majka Crkva, sjajna s tolikoga svjetla, i od gromkog klicanja naroda nek ova odjekne dvorana. I vas molim zato, braćo i sestre, okupljene oko divnoga ovog svjetla, sa mnom zajedno zazovite milosrđe svemogućega Boga. On me bez mojih zasluga ubrojio među svoje levite, nek mi da svoga svjetla, da otpjevam hvalospjev ovoj svijeći. R. O. R. O. R. O.
Gospodin s vama. I s duhom tvojim. Gore srca. Imamo kod Gospodina. Hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu. Dostojno je i pravedno.
Uistinu je dostojno i pravedno nevidljivoga Boga Oca svemogućeg i Sina njegovog jedinorođenoga, Gospodina našega Isusa Krista svim zanosom srca i duše iz svega glasa veličati. On je za nas vječnome Ocu Adamov dug platio i zadužnicu naših grijeha dokinuo svojom krvlju.
O
vo su naime vazmeni blagdani, kada se onaj pravi Jaganjac kolje, čijom se krvlju posvećuju pragovi vjernika. Ovo je noć kad si nekoć naše oce, sinove Izraelove, izveo iz Egipta i kroz More Crveno po suhu proveo. Ovo je dakle noć kad je svjetlo ognjenoga stupa raspršilo tamu grijeha. Ova noć i danas Kristove vjerne po svem svijetu oslobađa od bijede grijeha i opačina svijeta, a vraća milosti i pridružuje svetima. Ovo je noć kad je Krist raskinuo okove smrti i kao pobjednik od mrtvih ustao.
3
živo vrelo
uskrsnoj svijeći Jer ništa nam ne bi vrijedilo rođenje, da nismo dobili otkupljenja. O, divne li pažnje Božje prema nama. O, neshvatljive li ljubavi Očeve: da roba otkupiš, Sina si predao. O, zaista potrebna Adamova grijeha, što ga smrt Kristova uništi. O, sretne li krivice, koja je zavrijedila takvog i tolikog Otkupitelja. O, zaista blažene noći, koja jedina zavrijedi znati vrijeme i čas, kad je Krist od mrtvih ustao. Ovo je noć o kojoj je pisano: I noć će sjati kao dan, i noć mi je svjetlo u radosti mojoj. Ova uskrsna sveta noć ništi grijehe, pere krivice, i nevinost vraća palima, a radost tužnima. Dokida mržnju, uspostavlja slogu i svladava nasilje.
I
zato, u milosnoj ovoj noći primi, sveti Oče, našu večernju žrtvu hvale: od pčelinjeg rada noćas ti Crkva, po rukama službenika, kao blagdanski poklon prinosi ovu svijeću. Mi znamo što ona govori, dok Bogu na čast gori i svijetli. Njezin je plamen podijeljen drugima ali ga ustupljeno svjetlo nije umanjilo, jer hrani ga mirisni vosak što ga skupljaju marljive pčelice. O, zaista blažena noć, u kojoj se nebesko sa zemaljskom, božansko s ljudskim povezuje.
Molimo te, dakle, Gospodine, da ova svijeća, posvećena na čast tvoga imena, neoslabljena ostane, da razgoni tamu ove noći. I primljena na ugodni miris, svjetlilima nebeskim neka se pridruži. Plamen ovaj jutarnja zatekla Danica. Danica koja ne zna zalaza, a to je Krist Uskrsli, povratnik od mrtvih, koji svijetli svakom čovjeku te živi i kraljuje u vijeke vijekova. O. Amen.
2009
Unutar književnoga bisera Hvalospjeva istinski je estetski užitak promatrati ustroj rečenica. U ovome se dijelu započinje govorom o vazmenim blagdanima, o Jaganjcu i njegovoj krvi kojom se posvećuju dovratnici. Slijedi tema prjelaska preko Crvenoga mora, a zatim i ognjenoga stupa. Ta se spasenjska prošlost pretače u sadašnjost slavlja; ona jest sastavni dio sadašnjega slavlja, osobito u krštenju i kršćanskoj inicijaciji. Nakon toga, rečenica o raskidanju okova smrti i o pobjedi. Prva rečenica preuzima tipologiju vazmenoga Jaganjca iz 1Kor 5,7 i iz Evanđelja po Ivanu: Krist je pravi Jaganjac, čijom se krvlju označuju (posvećuju) postes (prevedeno: pragovi), dovratnici i nadvratnici, kako bi se zaštitili od propasti. Tipološki se govori o krštenju, jer su ‘postes’ čela krštenika, na koja se ispisuje eshatološki pečat, zaštita i oznaka pripadnosti – Kristov križ. Zadnja rečenica u ovome dijelu jasno govori o Kristovoj vazmenoj pobjedi. Prva i zadnja rečenica u suodnosu su, a semantika borbe i pobjede zbija cjelokupnu patrističku soteriologiju: Krist je svojom smrću pobijedio smrt ili kako su govorili istočni oci: »Besmrtni je smrću smrt usmrtio.« Time je smrti podložnomu čovječanstvu oslobodio put prema Bogu te s mrtvima ustaje iz groba, kako bi u pobjedničkoj povorci bio razlogom nebeskoga slavlja. U drugoj rečenici, zajedno s predzadnjom (četvrtom) nalazi se izraženo jedinstvo tematike izlaska izabranoga naroda iz ropstva i tematike krštenja. Vazmena je noć noć prjelaska (transitus), istinska pasha: najprije prjelazak Izraela preko Crvenoga mora, granice između neslobode i slobode, u obećanu zemlju obilja. Izraelci u događaju Izlaska još su uvijek »naši oci«. Transitus u ovoj noći postaje stvarnim u krštenju. Krštenici su – katekumenatom – već ‘odvojeni’ od staroga društva i ulaze u novo društvo, zajedništvo svetih; u Crkvu koja je anticipacija konačnoga ulaska u Božje 9
NAŠA TEMA
Vazmeno bdjenje
kraljevstvo. Vazmena je noć temelj novoga društva koje odgovara Radosnoj vijesti. Kao središte ovoga dijela može se promatrati izričaj u trećoj rečenici: »Ovo je dakle noć kad je svjetlo ognjenoga stupa raspršilo tamu grijeha.« Ovdje igitur (‘dakle’) pokazuje posebnu naglašenost višeslojnoga izraza. Prosvijetljenost (ognjenim) stupom pokazuje da je taj stup (columna) vezan uz Izlazak; da je to ognjeni stup koji je omogućio bijeg iz Egipta, u kojemu je bio Bog kao svjetlo (usp. Izl 13,21 ss). No, taj stup je, na drugoj razini, uskrsnuli Krist, svjetlo svijeta. Konkretnije, to je uskrsna svijeća kao ‘medij’ dan osjetilima, kao simboličko iskustvo Izlaska i Uskrsnuća. To je voštani svijetleći stup. Ne zaboravimo da su uskrsne svijeće u srednjemu vijeku bile visoke i po nekoliko metara. Na kraju, u povezanosti s ostalim krsnim izražajima ovoga odjeljka – misli se na krštenje kao ‘prosvjetljenje’ (photismós). Ovaj se dio može ustrojbeno i sadržajno čitati i na druge načine. Jedan je od njih onaj koji u prvoj rečenici promatra uvod koji obrađuju četiri sljedeće, podudarno s retoričkom amplifikacijom, pri čemu bi vrhunac bio u zadnjemu dijelu zadnje rečenice: »Jer ništa nam ne bi vrijedilo rođenje, da nismo dobili otkupljenja.« U tome se suočavaju dimenzije naravnoga i nadnaravnoga. Hvalospjev govori o punini života kojemu granice nisu određene zemaljskom zbiljom. Put kojim smo mi krenuli sugerira baš u toj rečenici prijelaz od konstatacija do ushićenosti; od prepoznavanja koje se objektivno tiče svih i divljenja daru koji se odnosi poglavito na nas. b) Predivna neshvatljivost otajstva koje nas oživljuje U stilu pisanja od forme koja govori da nešto jest Hvalospjev prelazi u oblike divljenja. To je pet rečenica, usklika koji počinju s »O« i uz sebe vežu neku svetopisamsku rečenicu. Prve dvije rečenice veličaju otkupiteljsko Božje djelovanje kao čin neistražive i predivne ljubavi: predavanje vlastitoga Jedinca (usp. Rim 8,3) kao otkupnine zasužnjenoga čovječanstva (glagol redimere pripada tehničkim terminima za otkupljivanje robova). 10
Treća i četvrta rečenica mijenjaju perspektivu. U središtu se nalaze prilike i okolnosti čovjeka koji je određen grijehom i krivicom (peccatum – culpa). Budući da je Bog, žrtvovanjem svoga Sina, posvema uništio ljudsku bijedu, grijeh i krivica na proturječan način dobivaju iznimnu vrijednost. Promatra ih se kao »potrebne«; štoviše, oni su razlog sreće: felix culpa. Iza toga izričaja nalazi se misao obnove (renovatio et recreatio in melius): po Kristu ostvarena eshatološka zbilja čovjeka i svijeta bolja je od početne, protološke zbilje raja. Nekoć bi na kraju vazmenoga bdjenja uskrsna svijeća bila razlomljena, a njezini dijelovi dijeljeni vjernicima kao sakramentali (tzv. 'Agnus Dei'). U 10. st. to se događalo na bijelu nedjelju, sve dok se nije uobičajilo da svijeća stoji kraj oltara (na tadašnjoj ‘strani evanđelja’), sve do uzašašća Gospodinova, kada bi – nakon pročitanoga evanđelja – bila ugašena. Zadnji zaziv koji započinje s »O« povlači za sobom sve prethodno izrečene izrijeke u blaženstvo otajstva vazmene noći – Kristova uskrsnuća. Vlastitost te noći je da je ona »jedina zavrijedila znati vrijeme i čas, kad je Krist od mrtvih uskrsnuo«. U tome je izrečeno nešto što ima snažno eshatološko značenje. U prispodobama o paruziji, ponovnome Kristovu dolasku, često se spominje da je vrijeme doga dolaska nepoznato, da se ne zna ni dana ni časa (usp. Mk 13, 32; Mt 24, 36; Mt 25, 13). »Zaista blažena« vazmena noć nije toliko proslava Uskrsnuća – kojega će zbilja ostati prekrivena u tami noći kao jedine svjedokinje – nego budnosti usmjerene prema dolasku Uskrsnuloga. Na kraju se ovoga dijela vazmenu noć, u njezinoj dubini neizrecivosti, tumači iz Svetoga pisma (»kao što je pisano«). Navodi se Ps 139,12. Noć smrti postaje prosvjetljenjem jer je Krist zarezao u tmine; noć po Kristovoj pobjedi nad smrću postaje danom i radošću; u Kristovoj smrti nalazi se izvorište pravoga svjetla. Posljedice toga su: dokidanje grijeha, vraćanje nedužnosti i radosti, dokidanje mržnje i nasilja, uspostavljanje sloge.
3
živo vrelo
Treći dio: Molitva Ocu
Kao i na početku Hvalospjeva, i na njegovu se kraju nalazi eshatološki izrijek. Molbe su određene motivom svjetla koje ima dvije razine smisla i značenja. Ponajprije se odnosi na uskrsnu svijeću i na njezinu zbilju dohvatljivu osjetilima. Njezino svjetlo treba prosvijetliti tamu noći. Ono treba svijetliti svima koji bdiju do pojavka jutarnje zvijezde (Danice), dakle do povratka naravnoga danjega svjetla. No, svjetlo je simbol za istinsko Svjetlo, eshatološki dar. Danica koju zajednica čeka je uskrsnuli Krist, čijim dolaskom započinje dan bez noći (usp. 2Pt 1,19 – Krist kao svjetlonoša; Otk 22,16 – Krist koji sebe predstavlja kao jutarnju zvijezdu). »Zateći plamen« je ponovno izraz usmjeren prema paruziji: kad ponovno dođe, Krist treba živim pronaći taj plamen. Kada sjaji prava Danica, dokida se izmjena svjetla i tame koja određuje stvoreno. S noći će, kao što je naviješteno u Otk 22, 16, biti konačno uništen kaos svijeta. Spominjući marljive pčele i rad iz kojega je nastala svijeća, hvali se nadnaravna plodnost Crkve i Kristovo rođenje od Blažene Djevice Marije (virgo peperit et virgo permansit). Više nije prisutan onaj dio teksta hvalospjeva koji
2009
je detaljno i lijepo opisivao rad pčela, ali je izgubio nosivu odliku vazmenoga obilježja. Zadržan je samo najpotrebniji segment. Za posebno istančan duh prava je poetska poslastica izraz: »I (svijeća) primljena na ugodni miris, svjetlilima nebeskim neka se pridruži (supernis luminaribus misceatur).« Izvornik ističe miješanje, a smisao je u spajanju nebeskoga i zemaljskoga bogoslužja. Time se inkluzijom cijeloga teksta vraća na jedan od motiva iz proslova. »Nebeska svjetlila« su uistinu nebeska tijela, ali i svjetla na nebu (usp. Otk 4,5 – pred Božjim prijestoljem gori sedam baklji), čime se pokazuje da je svjetlo uskrsne svijeće odbljesak nebeskoga svjetla. U početcima bi svijeća, na kraju vazmenoga bdjenja, bila razlomljena, a njezini su dijelovi bili dijeljeni vjernicima kao sakramentali (tzv. 'Agnus Dei'). U 10. st. to se događalo na bijelu nedjelju, sve dok se nije uobičajilo da svijeća stoji kraj oltara (na tadašnjoj ‘strani evanđelja’), sve do uzašašća Gospodinova, kada bi – nakon pročitanoga evanđelja – bila ugašena. Danas ju vežemo ponajprije uz oltar tijekom vazmenoga vremena, a izvan toga vremena uz krstionicu, gdje je trajni govor prosvjetljenja Kristom.
Krist je sišao u ljudsku smrt da sve podložne smrti izvede u slavu uskrsnuća. (crkva pri samostanu Chora, Carigrad, XIV. st.)
11
L
NAŠA TEMA
Vazmeno bdjenje
Vazmena liturgija nade i svjetla Neki naglasci liturgije vazmenoga bdjenja Ante Crnčević
L
U sintagmi »slaviti vazmeno bdjenje« potrebno je istaknuti temeljni smisao: »slaviti u bdjenju«. Bdjenje je forma slavlja, a smisao svakoga bdjenja jest iščekivanje. Čini se da je današnja misao dijelom zaboravila kako bdjenje nije ‘sadržaj’ vazmenoga bdjenja nego ‘forma’ kojoj treba dati sadržaj. Upravo je stoga u razmišljanju o liturgiji vazmenoga bdjenja potrebno ukazati da ona svoj smisaoni oslonac nalazi jednako u iščekivanju Krista kao i u spomenu na njegovu Pashu. Bez iščekivanja i sam bi spomen bio lišen smisla. 12
iturgija vazmenoga bdjenja pruža izvornost i temelj sveukupnosti kršćanskih liturgijskih slavlja. Sv. Augustin, razmišljajući o značaju vazmenoga bdjenja, kaže da je ono mater omnium vigiliarum (Sermo 219), »majka svih bdjenja«, dakle, roditeljka svih liturgijskih slavlja. Osvrt na liturgijsku povijest otkriva nam da vazmeno bdjenje u početcima nije bilo jedno od vazmenih slavlja, kako je to danas, nego slavlje Vazma par excellence – jedino slavlje kojim se proslavljala Kristova Pasha, nedjeljivo otajstvo muke/smrti/uskrsnuća. Štoviše, to je bilo i jedino godišnje slavlje, pa se u njemu – uz nedjelju koja je Pasha u tjednome ritmu – treba tražiti ishodište čitavoj liturgijskoj godini te značenjsko-sadržajni temelj i okvir za razumijevanje svakoga liturgijskog slavlja. Kršćanska slavlja izviru iz Kristova vrhunca, iz otajstva njegova Vazma – muke, smrti i uskrsnuća.
Bdjenje – liturgija nade
Razmišljanja o kršćanskome slavljenju Pashe, navlastito o vazmenom bdjenju, nerijetko smjeraju u jednostranost koja u prvi (nerijetko i jedini) plan stavlja liturgijski spomen (memoriale) na Kristovu smrt i uskrsnuće. Tome se gledanju pridružuje i tema »rekapitulacije« svega u Kristu, tj. govor o »plodovima« Kristove muke i uskrsnuća, što se pak izriče u slici spasenja i »novoga stvaranja« kojim je zahvaćen sav svijet, a na poseban način zajednica slavitelja. Koliko god te teme bile neodvojive od Kristove Pashe i vlastite kršćanskome slavljenju, one ipak ne smiju uskratiti mjesto temi eshatološkoga bdjenja koje je izvorni smisaoni okvir u kojem je oblikovana liturgija vazmenoga bdjenja. Eshatološka obojenost ranokršćanskih zajednica, životno usmjerenih prema »Onomu koji dolazi«, oblikovala je liturgijska slavlja na način da su ona bila shvaćana kao bdjenje i iščekivanje Krista. Bdjenje je bilo obredni okvir najranijih liturgijskih slavlja – koja su slavljena u noći – pa je na taj obredno-vremenski okvir bilo lako osloniti i značenja istoga semantičkoga kruga: liturgija slavljena u noći (dakle, u vremenu bdjenja) poprima značenje življenja nade u Kristov ponovni dolazak. Osvrt na najstarije liturgijske tekstove gotovo neizostavno otkriva takvu eshatološku obojenost ranokršćanske liturgije. Kasniji razvoj liturgijske godine – u kojoj je za istinska obredna bdjenja, tj. za slavlja u noći, ostalo malo mjesta – doveo je do drukčijega shvaćanja bdjenja u liturgiji: ono više nije ozračje slavlja (obredno-vremenski okvir), nego puki objekt-sadržaj pojedinih slavlja unutar godine (Vazmeno bdjenje, misa polnoćka Rođenja Gospodinova, Duhovsko bdjenje). Zato je u sintagmi »slaviti vazme-
3
živo vrelo
2009
Susret s praznim grobom razdjelnica je tame i svjetla, neznanja i vjere. (Psaltir iz opatije sv. Albana, 1119.-1123.)
no bdjenje« potrebno istaknuti temeljni smisao: »slaviti u bdjenju«. Bdjenje je forma slavlja, a smisao svakoga bdjenja jest iščekivanje. Čini se da je današnja misao dijelom zaboravila kako bdjenje nije ‘sadržaj’ vazmenoga bdjenja nego ‘forma’ kojoj treba dati sadržaj. Upravo je stoga u razmišljanju o liturgiji vazmenoga bdjenja potrebno ukazati da ona svoj smisaoni oslonac nalazi jednako u iščekivanju Krista kao i u spomenu na njegovu Pashu. Bez iščekivanja i sam bi spomen bio lišen smisla. U vremenu kad je drevna liturgija vazmenoga bdjenja bila oblikovana, u kršćanskim je zajednicama bilo ukorijenjeno uvjerenje, koje sveti Jeronim naziva »apostolskim«, da će se Kristov ponovni dolazak zbiti upravo u noći Pashe. Takvo je uvjerenje bilo naslonjeno na judejsku tradiciju koja je Mesijin dolazak smještala u blagdan Pashe. Slaviti na istinski način kršćansku Pashu značilo je iskazati životnost bdjenja, spremnost za Gospodinov Dolazak. Najstarije poznato svjedočanstvo o takvome uvjerenju nalazimo kod Laktancija (+327.) koji piše: »Ovo je noć koju slavimo bdjenjem
zbog Dolaska našega Kralja. Smisao ove noći je dvostruk: u njoj je On, nakon muke, primio nagradu života i u njoj će primiti kraljevanje nad svijetom.« (Divinae inst., VII,19,3) Na istome tragu i sv. Jeronim savjetuje da se u liturgiji vazmenoga bdjenja zajednicu ne otpušta prije ponoći. Prolazak ponoći ostavlja vjernike u radosti bdjenja i u sigurnosti da su spašeni od Njegovoga suda (In Matthaeum, IV,25,6). Stoga i samo vazmeno bdjenje nosi naslov Pascha salutis, »svetim Prolaskom Božjega spasenja«. Protegnutost kršćanskoga vazmenog slavlja na Kristov drugi dolazak daje bdjenju orise liturgije nade (R. Cantalamessa) pa iskustvo nade, očitovane u neskrivenosti radosti, postaje dušom vazmenoga bdjenja. Slavljenje Pashe budi u kršćanima identitet onih koji žive »radosni u nadi« (spe gaudentes, Rim 12,12). Ipak, paralelno s tim uvjerenjem i eshatološkom obojenošću liturgije, u Crkvi prvih stoljeća bila je prisutna i ona tendencija koja je, izazvana različitim krivovjerjima, htjela naglasiti stvarnost Isusova djela spasenja, pa je i liturgijsko ozračje nade u Kristov budući dolazak ponegdje zamijenjeno ozračjem spomena na Kristov prvi dolazak i spasenjska djela vezana za trenutke njegova zemaljskoga života. Takvo je usmjerenje odgovor kršćanske misli na gnostički docetizam koji je govorio o prividnosti Isusova čovještva, njegove patnje i smrti. U takvom misaonom okruženju i liturgija će pružati trajnu prožetost liturgijskoga spomena i probuđene nade u puninu Kristove slave, koja će biti očitovana njegovim drugim dolaskom. Kršćanska književnost iz 2. stoljeća svjedoči o doživljavanju pashalne liturgije kao predokusa Kristova eshatološkoga dolaska. Liturgija postaje mjestom otajstvene epifanije, očitovane kroz govor obreda koji nude Kristovu pneumatsku prisutnost. Liturgija, dakle, nudi novo iskustvo Kristove poslijeuskrsne prisutnosti, pa naviještena Riječ biva shvaćena kao novo obličje (ili »novo tijelo«) Kristova pojavka. Stoga je u pashalnoj liturgiji odabir onih evanđeoskih perikopa koje 13
NAŠA TEMA
Vazmeno bdjenje
donose riječi Uskrsloga znakovit ne samo zbog spomena na Isusovo uskrsnuće i njegova ukazanja ženama i apostolima, nego i zbog liturgijske zadaće posredovanja Kristove pneumatske (liturgijske) prisutnosti (npr. odlomci s riječima: »Mir vama«, Iv 20,19.26). Na matrici takvoga razumijevanja pashalne liturgije otkrivamo zašto Meliton iz Sarda (+190.) svoju pashalnu homiliju, završava riječima Uskrsloga »Ja sam«. Štoviše, trostrukim »Ja sam!« Liturgija vazmenoga bdjenja pruža predokus (praegustatio) konačnosti i dovršenja Pashe – Kristova ponovnog dolaska na dovršetku ljudske povijesti. Vazmena noć uvijek je i naša pasha, prijelaz u novost života s Uskrslim. Noć Pashe preusmjerava ‘pashalnost’ svijeta i čovještva prema udioništvu u Kristovoj slavi (anabasis). Višeznačna je biblijska i patristička interpretacija samoga pojma pasha, pa stoga i slavljenja Kristove Pashe susrećemo u raznolikosti značenja i usmjerenja. U tim interpretacijama, oslonjenima uvijek na spasenjsku povijest, pashu susrećemo kao hyperbasis (Božji prolazak iznad), diabasis (prolazak kroz), anabasis (hod prema onomu što je gore), exodus (hod izlaska), progressio (hod naprijed). Vazmeno bdjenje, »noć pashe«, preusmjerava ‘pashalnost’ svijeta i čovještva prema onome što je gore (anabasis) i prema budućemu očitovanju Kristove slave (progressio). Zato haec nox (»ova noć«) postaje prijelomnicom vremena i povijesti. Za sv. Zenona Veronskog (+380), pashalni dan je saeculorum heres et pater, baština povijesti i začetnik (‘otac’) nove povijesti (Tract., I,33; I,13). Liturgijska dinamika vazmene obrednosti, koja suprotstavlja slike tame i proloma svjetla, subotnje šutnje i gromkoga proglasa hvalospjeva Exultet, nudi nam doživljaj vazmene prijelomnosti života. Vazmena noć uvijek je i naša pasha, naš prijelaz u novost života s Uskrslim: »Ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime« (Rim 6,8). To je vrhunac pashalnoga navještaja riječi: nakon duha starozavjetne ‘pashe’ – razmatrane u stvaranju (Post 1,1 – 2,2), u izabranju Abrahama i njegova roda 14
(Post 22,1-18), u oslobođenju iz ropstva (Izl 14,15 – 15,1), u očitovanju Božje vjernosti (Iz 54,5-14), u obećanju novoga saveza (Iz 55,1-11), u proročkoj brizi za vjernost naroda (Bar 3,19-15.32 – 4,4) te u iščekivanju novoga izbavljenja (Ez 36,16-28) – liturgija Riječi naviješta novost Kristove Pashe očitovane u životima njegovih krštenika. U misi dana poziv na življenje pashalnosti još je izričitiji: »Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim!« (Kol 3,1-2)
Vazmena svijeća – novo drvo života Udubljujući se u simbolički govor liturgije vazmene noći zaustavimo se na manje poznatim i zaboravljenim značenjima vazmene svijeće. Uz značenje prosvjetljenja i Božje prisutnosti, kojoj je pralik ognjeni stup koji je prethodio Izraelcima na putu kroz pustinju, u vazmenoj svijeći gledamo i simboliku novoga drva života (arbor vitae). U rimskoj bazilici sv. Pavla izvan zidina još i danas stoji svijećnjak za uskrsnu svijeću visok 5,62 m. Natpis na njemu pomaže nam simboliku vazmene svijeće iščitavati u značenju novoga stabla: Arbor poma gerit. Arbor ego lumina gesto (»Stablo donosi plodove. Ja sam stablo koje donosi svjetlo.«) Drvu križa na kojem je Krist umro na Veliki petak liturgija vazmenoga bdjenja suprotstavlja »novo drvo« s kojega »ubiremo« svjetlo uskrsnuća, plod za život vječnosti. Stari sačuvani svitci vazmenoga hvalospjeva bili su oblikovani tako da je pojedinim sekvencama hvalospjeva bila pridružena odgovarajuća minijatura, na način da je bila postavljena obrnuto u odnosu na tekst, pa je đakon mogao čitati tekst, a zajednica ‘čitati’ sliku sa svitka koji se odmotavao preko ambona. Umjetnost oblikovanja tih »Exultet-svitaka« nerijetko pokazuje uskrsnu svijeću bogato urešenu zelenim granama i lišćem, tvoreći jedinstvo svijeće i svijećnjaka. Urešena svijeća tako uprisutnjuje sliku rajskoga stabla i drva križa. Ondje gdje je Neprijatelj pokazao svoju moć – zavodeći čovjeka i razapinjući Sina Božjega – tu Krist očituje svoju pobjedu. Ni izbor grana za urese svijeći nije bez značenja: na minijaturama se počesto razaznaje lišće akantusa, koji u antici nosi simboliku vječnosti.
3
živo vrelo
Simbolika vazmenoga svjetla iščitava se i iz simbolike tvari od koje je svijeća pripravljena – od pčelinjega voska. Pčela je u antičkim kulturama smatrana glasnikom božanskoga života, a plodovi njezina marljivoga rada (med i vosak) darom neba, pa je med smatran ‘božanskom hranom’. Doista, med i vosak tvari su koje su čovjeku darovane, nude se kao dar koji čovjek ‘ubire’. Sâm ih ne može proizvesti. Tako i svijeća, izrađena od voska, te ‘darovane tvari’, postaje još jedanput znak božanskoga darivanja svjetla. Vosak progovara o nezasluženosti i darovanosti božanskoga svjetla. Stoga je potrebno prepoznati taj liturgijski govor voska koji, darovan, izgara i tako nestajući tvori svjetlo. Svijeća izrađena od umjetne tvari, koja je plod čovjekove moći, ne zavrjeđuje svečani hvalospjev vazmene liturgije i zacijelo ne može biti govorljivim znakom Svjetla koje nam se daruje i za kojim nam je ići. Kristološki identitet svijeće iskazuje se i znakovljem urezanim u svijeću: znak križ te urezana slova Alfa i Omega (Početak i Svršetak). Sveti Augustin, prepoznajući u znaku vazmene svijeći Uskrsloga Krista, pokušava biti što jasniji u izražavanju svoje vjere pa vosak svijeće opisuje kao Kristovo tijelo rođeno od Djevice, stijenj razumijeva kao njegovu dušu, a plamen kao njegovo božanstvo. Pasha ‘konzumira’ njegovo tijelo i vraća ga njegovoj božanskoj naravi. Pripaljujući svoje svijeće baš na tom »božanskome plamenu« vjernici postaju dionici Kristove božanske slave, postignute njegovom smrću i uskrsnućem. K tomu smjera i molitva blagoslova ognja: »Bože, po svome Sinu ti si svojim vjernima dao oganj svoga sjaja. Blagoslovi ovaj novi oganj i po vazmenom slavlju ražari živu želju za tobom…«. Iz veličanstvenoga hvalospjeva uskrsnoj svijeći izdvajamo tek jednu ‘sliku’ koja može biti nadahnućem za život u darovanoj svjetlosti: Crkva je pozvana da bude »urešena sjajem tolikoga svjetla« (tanti luminis adornata fulgoribus). Crkva je, kaže se ondje, urešena svjetlošću Krista-Svjetla. Vazmena liturgija svjetla i Hvalospjev svijeći postaju tako ispit savjesti za sve koji su u Crkvi: jesmo li doista svjesni da smo obasjani, ili još uvijek tragamo za svjetlom?
2009
Liturgijski kalendar OŽUJAK 22 N ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA 23 P Svagdan: Iz 65,17-21; Ps 30,2.4.5-6.11-12a.13b; Iv 4,43-54 24 U Svagdan: Ez 47,1-9.12; Ps 46,2-3.5-6.8-9; Iv 5,1-3a.5-16 25 S NAVJEŠTENJE GOSPODINOVO, svetkovina Iz 7,10-14; Ps 40,7-11; Heb 10,4-10; Lk 1,26-38 26 Č Svagdan: Izl 32,7-14; Ps 106,19-23; Iv 5,31-47 27 P Svagdan: Mudr 2,1a.12-22; Ps 34,17-21.23; Iv 7,1-2.10.25-30 28 S Svagdan: Jr 11,18-20; Ps 7,2-3.9b-12; Iv 7,40-53 29 N PETA KORIZMENA NEDJELJA 30 P Svagdan: Dn 13,1-9.15-18a.19-30.33-62; Ps 23,1-6; Iv 8,1-11 31 U Svagdan: Br 21,4-9; Ps 102,2-3.16-21; Iv 8,21-30 TRAVANJ 1 S Svagdan: Dn 3,14-20.24-25.28; Otpj. pj.: Dn 3,52-56; Iv 8,31-42 2 Č Svagdan: Post 17,3-9; Ps 105,4-9; Iv 8,51-59 3 P Svagdan: Jr 20,10-13; Ps 18,2-7; Iv 10,31-42 4 S Svagdan: Ez 37,21-28; Otpj. pj.: Jr 31,10-13; Iv 11,45-56 5 N NEDJELJA MUKE GOSPODNJE. CVJETNICA U procesiji s grančicama: Mk 11,1-10 U misi: Iz 50,4-7; Ps 22,8-9.17-20.23-24; Fil 2,6-11; Mk 14,1 – 15,47 6 P Svagdan : Iz 42,1-7; Ps 27,1-3.13-14; Iv 12,1-11 7 U Svagdan: Iz 49,1-6; Ps 71,1-6b.15ab.17; Iv 13,21-33.36-38 8 S Svagdan: Iz 50,4-9a; Ps 69,8-10.21bc-22.31.33-34; Mt 26,14-25 9 Č ČETVRTAK VEČERE GOSPODNJE 10 P PETAK MUKE GOSPODNJE 11 S VELIKA SUBOTA. Vazmeno bdjenje SZ: Post 1,1–2,2 (ili 1,1.26-31a); Post 22,1-18 (ili 22, 1-2. 9a.10-13.15-18); Izl 14,15–15,1a; Iz 54,5-14; Iz 55,1-11;Bar 3,9-15.32–4,4; Ez 36,16-17a.18-28; NZ: Rim 6,3-11; Ps 118,1-2.16-71.22-23; Mk 16,1-7 15
OTAJSTVO I ZBILJA
22. ožujka 2009.
Četvrta korizmena nedjelja Ulazna pjesma
Zborna molitva
Darovna molitva
Veseli se Jeruzaleme! Kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime, svi koji ste nad njim tugovali! Nadojite se i nasitite na dojkama utjehe njegove.
Bože, ti si nas sa sobom pomirio po riječi svojoj, Isusu Kristu. Pomozi nam da odanošću i živom vjerom idemo u susret skorim vazmenim blagdanima. Po Gospodinu.
Gospodine, s radošću ti prinosimo ovu žrtvu, koja nam daje lijek protiv smrti. Molimo te da je s vjerom slavimo i dostojno prikažemo za spas svijeta. Po Kristu.
(Usp. Iz 66,10-11)
Prvo čitanje
(2Ljet 36,14-16.19-23)
Srdžba se i milosrđe Gospodnje očituje prognanstvom i izbavljenjem naroda.
Čitanje Druge knjige Ljetopisa U one dane: Svi su svećenički poglavari i narod gomilali nevjeru na nevjeru slijedeći gnusna djela krivobožačkih naroda, oskvrnjujući dom Gospodnji, posvećen u Jeruzalemu. Gospodin, Bog njihovih otaca, slao je k njima zarana svoje glasnike, slao ih svejednako, jer mu bijaše žao svojega naroda i svojega prebivališta. Ali su se oni rugali Božjim glasnicima, prezirući njegove riječi i podsmjehujući se njegovim prorocima, dok se nije podigla Gospodnja jarost na njegov narod te više nije bilo lijeka. Spalili su Božji dom, oborili jeruzalemski zid i sve utvrde njegove vatrom spalili. One što izbjegoše maču odvede Nabukodonozor u Babilon u sužanjstvo. Postali su robovi njemu i njegovim sinovima, dokle nije nastalo perzijsko kraljevstvo. Da bi se ispunila riječ koju Gospodin reče na Jeremijina usta: »Dokle se zemlja ne oduži svojim subotama, počivat će za sve vrijeme u pustoši dok se ne ispuni sedamdeset godina.« Ali prve godine perzijskoga kralja Kira, da bi se ispunila riječ Gospodinova objavljena na Jeremijina usta, podiže Gospodin duh perzijskoga kralja Kira te on oglasi po svemu svojem
Prijedlozi za pjevanje Ulazna: Otpjevni ps.: Prinosna: Pričesna: Završetak: 16
463 230 201 492
Sretnih li vas Gl. prilog ŽV 3/2006. Darove prinesite O svjetlo duša, Isuse Svaka duša
kraljevstvu usmeno i pismeno: »Ovako veli perzijski kralj Kir: ’Sva zemaljska kraljevstva dade mi Gospodin, Bog nebeski. On mi naloži da mu sagradim dom u Jeruzalemu, u Judeji. Tko je god među vama od svega njegova naroda, Bog njegov bio s njim, pa neka ide onamo!’« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam
(Ps 137,1-6)
Pripjev: Nek mi se jezik za nepce prilijepi
ako spomen tvoj smetnem ja ikada!
Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona; o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali. I tada porobljivači naši zaiskaše od nas da pjevamo, mučitelji naši – da se veselimo: »Pjevajte nam pjesmu sionsku!« Kako da pjesmu Gospodnju pjevamo u zemlji tuđinskoj! Nek se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!
Drugo čitanje
(Ef 2,4-10)
Mrtvi grijesima, milošću ste spašeni.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Efežanima Braćo: Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni! – te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu: da u dobrohotnosti prema nama u Kristu Isusu pokaže budućim vjekovima
3
živo vrelo
2009
Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji. (vitraj iz crkve sv. Marije, Frankfurt an der Oder, XIV. st.)
Pričesna pjesma
Popričesna molitva
Jeruzaleme, grade čvrsto sazdani i kao u jedno saliveni! Onamo uzlaze plemena, plemena Gospodnja, da slave ime Gospodnje.
Bože, ti prosvjetljuješ svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet; molimo te, izliječi nam sljepoću srca da spoznamo što je pravo i tebe iskreno ljubimo. Po Kristu.
preobilno bogatstvo milosti svoje. Tá milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo. Riječ Gospodnja.
Pjesma prije evanđelja
(Iv 3,16)
Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca; tko god u njega vjeruje, ima život vječni.
Evanđelje
(Iv 3,14-21)
Bog je poslao Sina na svijet da se svijet spasi po njemu.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: »Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.« Riječ Gospodnja.
M. Metlikovič
(Ps 122,3-4)
Molitva vjernika Braćo i sestre, s vjerom i pouzdanjem u snagu Kristova križa, po kojemu nam je darovano spasenje, uputimo svoje molitve Ocu nebeskom: 1. Za tvoju svetu Crkvu: da u svojemu životu i propovijedanju uvijek bude slobodna od svake sigurnosti koja ne vodi k tebi i tvome spasenju, molimo te. 2. Za sve koji se zovu tvojim vjernicima: rasvijetli ih svojim Duhom da umiju prihvatiti Krtistov križ i u njemu naći put svoga spasenja, molimo te. 3. Za nas pred tvojim licem sabrane: obnovi u nama snagu vjere i pomozi da svakodnevno rastemo u predanju tebi, molimo te. 4. Odvrati nam pogled od naših slabosti i grijeha i usmjeri ga prema Križu na kojem nam je darovano otkupljenje, molimo te 5. Daj nam prepoznati braću i sestre koji su u potrebi i obdari nas ljubavlju kojom je Krist ljubio svakoga čovjeka, molimo te. Primi, svemogući Bože, naše usrdne prošnje. Ozdravi u nama sve što je ranjeno grijehom i nevjerom i daj nam živjeti slobodu tvojih sinova i kćeri. Po Kristu, Gospodinu našemu. 17
OTAJSTVO I ZBILJA
Četvrta korizmena nedjelja
Spasenje je stvar pogleda
U
korizmenome smo hodu došli na pola puta. Evanđelje po svetome Ivanu naglašava dvije tematizirane prisutnosti: vjeru i svjetlo. Isus nam upućuje riječi koje danas mogu izgledati neprimjerenima: »Tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti, da se ne razotkriju djela njegova.« Čini se da se danas zlo ne plaši svjetla. Štoviše, kao da bolujemo od nedostatka dobra. Svjetlo se doduše zaziva, ali prečesto samo da bi se vidjele tuđe mane. Najčešće, kada čujem rečenice koje započinju riječima Jesi li čuo…, već osjećam nelagodu da ću čuti nešto loše. Svijet je uvijek žedan dobra, ali danas čezne i za govorom o njemu. Ako postoji dijalog, monolog, možda bi trebalo naći i neki dobrolog - ‘govor o dobru’, ‘blagorijek’, premda taj jezik već postoji u našoj vjeri, a to je blagoslov – bene-dicere koji otvara vrata za novi udah nade.
Priznati grijeh Božja riječ je svjetlost koja raspršuje tmine i otkriva ponajprije naše pogrješke. Ljudi se vole baviti tuđim grijesima, ogovarati; skloni smo umanjivati svoje loše strane i pogrješke, opravdavati se, a redovito optužiti nekoga drugog kao krivca. Evanđelju nije nikada stalo do toga da čovjeka koči, da ga sputava u životu, da ga opterećuje krivnjom, već da ga oslobodi. No, oslobođenje nije moguće, a oproštenje za kojim čeznemo je neostvarivo, dok sami ne priznamo svoj grijeh. Ako sebe proglasimo nepogrješivima, samodostatnima, tada nam, doista, i Bog može djelovati suvišnim. Tako je u našoj vjeri sadržano priznanje, štoviše, radost da postoji Bog koji prihvaća našu nedostatnost. Korizma je vrijeme kada pokušavamo ispraviti svoj pogled i usmjeriti ga prema Božjim znakovima. Jedan od njih, najdojmljiviji, svakako je križ, najavljen već u Starome zavjetu u slici mjedene zmije koju je Mojsije podigao u pustinji, kako bi svi koji je pogledaju ozdravili. Tako je križ znak neizmjerne ljubavi Božje, znak da svaki čovjek koji je spreman izdržati Kristov pogled s križa i pri18
hvatiti ga kao pobjednika nad zlom ozdravlja od grijeha.
Premjestiti pogled Božje se nastojanje može sažeti u glagole ljubiti i dati. Nitko u povijesti nije učinio to što je on učinio: uzdignuti čovjeka na razinu Onoga koji je tako ljubio i predao se za nas na takav način. Mojsije je podigao zmiju u pustinji, pozivajući sve koji su bili otrovani da podignu pogled u tome smjeru. Sin Čovječji je uzdignut na Kalvariji kao znak spasenja, ostvarujući Zaharijino proroštvo: »Gledat će onoga koga su proboli.« (12,10) Drugim riječima: spasenje je stvar pogleda. Grijeh ne biva dokinut zbog toga što svoj pogled usredotočujemo na njega. Pogled treba premjestiti s našega grijeha na Onoga koji ga otpušta. Viđenje čistoće uzdiže. Udaljujemo se od grijeha, udaljujući se od sebe (bivajući ne-sebičnima) u mjeri u kojoj smo sposobni dopustiti da budemo privučeni uzvišenošću ljubavi. To je dar svjetla Božje riječi. No, Božja riječ kao svjetlo ne ograničuje se na razotkrivanje grijeha, već postaje tijelom i ide u potragu za grješnikom, ne da bi ga optužilo i osudilo, već da bi ga pomirilo sa sobom. »Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.« Vjerovati u njega znači vjerovati u njegovo milosrđe, rekli bismo – vjerovati u njegovu ‘slabost’ prema čovjeku. On prosvjetljuje, ali ujedno i ide ususret da bi darovao oproštenje. Valja primijetiti da u Bibliji bolesnike donose k Isusu, bolesnici idu k njemu, ali grješnike Isus najčešće traži, on ide k njima. Sjeda k njima za stol, razgovara s njima, što kod mnogih izaziva sablazan. Krist ne govori općenito o grješnicima, niti raspravlja o apstraktnome grijehu. Brine se o pojedinim grješnicima i skreće
Tko životni pogled usmjeri prema Sinu Čovječjemu podignutu na križ, bit će dionik njegova spasenja.
pozornost na njihov grijeh – uvijek s puno ljubavi. Povratak na put dobra, na svjetlo istine uvijek traži osobni susret, razumijevanje, povjerenje i diskreciju.
Ljutnja zaljubljenoga Boga Iskustvo svakodnevice pokazuje nam svijet i čovjeka kao zbilje lišene Božje ljubavi. Znanstvena kultura nas prisiljava promatrati fenomen života kao nestalnost i nesigurnost, rođenu iz mnoštva kataklizmā koje su pripravile ovaj naš život. Povijesne spoznaje pokazuju koliko je zemlja natopljena krvlju, a pogled na sadašnjost nas podsjeća da dok milijuni osoba gladuju, ostali milijuni imaju problema s tzv. tjelesnom ‘linijom’. Ma kako gledali u prošlost i u sadašnjost, ostaje pitanje: »Voli li Bog uistinu ovaj svijet?« Pa i samo razapinjanje Pravednika, ostavljena od svih, s pobjedom nepravedne političke i religijske vlasti, postaje znakom Božje nenazočnosti, a ne ljubavi: »Bože moj, zašto si me ostavio?« Uronjeni smo danas, braćo i sestre, u evanđeosko proturječje: s jedne strane govorimo o sveprisutnoj i vjernoj Božjoj ljubavi, a s druge ta ljubav ostaje pomalo skrivena, zahtijevajući pouzdanje. Držeći združena ta dva ekstrema, moguće nam je ući u novu logiku vjere koja jest i
3
živo vrelo
2009
ostaje logika nejasnoće, nedostatka dokaza, logika prepuštanja i predanosti Bogu. Vjera je u svojoj biti rizik, skok, pouzdanje; ona je nadvladana sumnja. Da bi nam jasno dao do znanja koliko nas voli, Bog poseže za raznim iskustvima ljubavi koja ima čovjek. Sve ljubavi – bračna, roditeljska, prijateljska – proviru iz istoga Božjeg izvora. Biblija na mnoštvo mjesta opisuje Boga kao oca prepuna ljubavi. U današnjemu evanđelju govori o ljubavi koja daruje ljudima svoga Sina. Na drugim mjestima Bog je predstavljen kao majka i pita nas: Može li žena zaboraviti svoje dojenče?... Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. (Iz 49,15) Iako se često govori o Božjoj snazi, Biblija govori i o majčinskoj osjetljivosti i Božjoj slabosti prema čovjeku. Osim toga, svi tipični pojmovi koji se rabe za opis ljubavi između muškarca i žene također su prisutni u Svetome pismu, uključujući i pojam zavođenja. Bog poseže za svime što je ljudsko da bi nas uvjerio da je njegova ljubav istinska i da mu je do nje stalo. Iz toga kuta gledanja možda nam je bliži pojam Božje srdžbe: to nije bijes vrhovnoga glavara koji otkriva pobunjene podložnike, nego je to ljutnja zaljubljenika koji ne uspijeva dobiti odgovor na tu ljubav. Ivan Šaško
Zrnje
Odjeci Riječi
Primjer mjedene zmije stavlja pred nas novi odnos znaka i značenja. Zmija – koja je simbol zla i smrtnoga otrova – u Božjoj objavi postaje znakom spasenja. Tako i križ, simbol poniženja i umiranja, postaje mjesto objave Božjega spasenja. Zmija i križ govor o radikalnoj preobrazbi čovjeka i svijeta – za one koji su spremni prihvatiti paradoks Božje ljubavi. (A. C.)
Milošću ste spašeni uz: Ef 2,4-10 Poslanica Efežanima naglašava da Bog djeluje iz bogatstva svoga milosrđa i iz svoje velike ljubavi (2,4). Po pravdi, ljudima bi bio namijenjen Božji gnjev, kako to na drugom mjestu kaže Pavao: »Buntovnicima i nepokornima istini, a pokornima nepravdi – gnjev i srdžba« (Rim 2,8). Božje djelo spasenja nije, dakle, plod pravednosti, niti je ičim zasluženo, već je to plod njegove milosti (Ef 2,5), a sastoji se u ponovnom davanju života. Božje djelo nipošto nije uvjetovano ljudskim postupcima. Bog nas je oživio »zajedno s Kristom«, to jest njegovim uskrsnućem, po kojemu smo i mi posađeni na nebesima (2,6). Kršćani, koji su s Kristom u krštenju suukopani, u njemu su već i suuskrsli (usp. Kol 2,12). Njihovo se uskrsnuće već dogodilo, a to sa sobom donosi i posebnu odgovornost da teže »za onim gore, ne za zemaljskim« (Kol 3,1-4). Na taj način Bog pokazuje »preobilno bogatstvo svoje milosti« (Ef 2,7). Pristup u to zajedništvo s Kristom čovjek ima »po vjeri«. U tome nema nikakve čovjekove zasluge, nego je riječ o Božjem daru. Darko Tepert 19
OTAJSTVO I ZBILJA
29. ožujka 2009.
Peta korizmena nedjelja Ulazna pjesma
Zborna molitva
Darovna molitva
Dosudi mi pravo, i povedi parbu moju protiv čeljadi bezbožne, izbavi me od čovjeka prijevarna i opaka, jer ti si, Bože, zaklon moj!
Gospodine, Bože naš, tvoj se Sin iz ljubavi za svijet predao u smrt. Daj da i mi tvojom pomoću odvažno stupamo putem njegove ljubavi. Po Gospodinu.
Svemogući Bože, usliši nam prošnje. Ti si nas obasjao svjetlom kršćanske vjere: djelovanjem ove žrtve očisti nas od grijeha. Po Kristu, Gospodinu našemu.
(Ps 43,1-2)
Prvo čitanje
(Jr 31,31-34)
Sklopit ću novi savez i grijeha se više neću spominjati.
Čitanje Knjige proroka Jeremije »Evo dolaze dani – govori Gospodin – kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti novi savez. Ne savez kakav sam sklopio s ocima njihovim u dan kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske, savez što ga oni razvrgoše premda sam ja gospodar njihov – govori Gospodin. Nego, ovo je savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana – govori Gospodin: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj. I neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: ’Spoznajte Gospodina!’ jer svi će me poznavati, i malo i veliko – govori Gospodin – jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati.« Riječ Gospodnja.
Prijedlozi za pjevanje Ulazna: Otpjevni ps.: Prinosna: Pričesna: ili: Završetak: 20
455 429 447 436 245 480
O Isuse, ja spoznajem Čisto srce Spasi Kriste Ako pšenično zrno Moj Isuse O križu blagoslovljeni
Otpjevni psalam (Ps 51,3-4.12-15) Pripjev: Čisto srce stvori mi, Bože! Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje! Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti! Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni! Ne odbaci me od lica svojega i svoga svetog duha ne uzmi od mene! Vrati mi radost svoga spasenja i učvrsti me duhom spremnim! Učit ću bezakonike tvojim stazama, i grešnici tebi će se obraćati.
Drugo čitanje
(Heb 5,7-9)
Naviknu slušati, te posta začetnik vječnoga spasenja.
Čitanje poslanice Hebrejima Braćo: Krist je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bî uslišan zbog svoje predanosti: premda je Sin, iz onoga što prepati naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja. Riječ Gospodnja.
Pjesma prije Evanđelja
(Iv 12,26)
Ako tko hoće služiti mi, neka ide za mnom, govori Gospodin; i gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj.
3
živo vrelo
2009
Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. (M. Chagall, 1943.)
Pričesna pjesma
Popričesna molitva
Zaista, zaista kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.
Svemogući Bože, pričestili smo se tijelom i krvlju tvoga Sina. Molimo te da uvijek ostanemo njegovi udovi. Po Kristu, Gospodinu našemu.
(Iv 12,24-25)
Evanđelje
(Iv 12,20-33)
Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, umre, donosi obilat rod.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu U ono vrijeme: Među onima koji su se došli klanjati na blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: »Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.« Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu. Isus im odgovori: »Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!« Uto dođe glas s neba: »Proslavio sam i opet ću proslaviti!« Mnoštvo koje je ondje stajalo i slušalo govoraše: »Zagrmjelo je!« Drugi govorahu: »Anđeo mu je zborio.« Isus na to reče: »Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas. Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.« To reče da označi kakvom će smrću umrijeti. Riječ Gospodnja.
Molitva vjernika Braćo i sestre, milosrdni Bog darovao nam je svoga Sina, začetnika novoga života. S pouzdanjem u njegovo milosrđe, uputimo mu smjerne molitve: 1. Za Crkvu, zajednicu novoga saveza: podari joj milost vjernog nasljedovanja tvoga Sina kako bi bila prepoznatljiv put spasenja narodima kojima je poslana, molimo te. 2. Za svećenike, služitelje tvojih sakramenata: nadahni ih za život u svetosti i vjernosti tebi te budu dostojni poslanja koje si im povjerio, molimo te. 3. Za kršćane u svijetu: podari im milost da poput Krista Gospodina tegobe zemaljskoga života žive u poslušnosti i predanosti tvojoj volji, molimo te. 4. Za ovu zajednicu tvojih vjernika: udijeli nam spremnost za uvijek novo umiranje svemu što nam priječi živjeti u tebi i donositi obilat rod života koji si nam darovao, molimo te. 5. Za pokojnu braću i sestre: sve što su svojom dobrotom sijali na njivi života, nagradi plodom vječnog zajedništva s tobom, molimo te. Dobri Bože, utječemo se tvojoj dobroti i molimo te: blagoslovi naša nastojanja na putu k tebi i daj da naša djela urode obilnim plodovima. Po Kristu. 21
OTAJSTVO I ZBILJA
Peta korizmena nedjelja
Božja proslava u Zrnu
P
redstaviti se drugima u najboljem svjetlu urođena je briga svakoga čovjeka. Kad se nekomu predstavljamo, stalo nam je da u nama otkrije ono čime se možemo ponositi. Nerijetko, ono što želimo otkriti možda nije najvjernija slika o nama, ali baš takvu sliku želimo pružiti drugima. Danas u evanđelju susrećemo ljude nežidove, ‘pogane’ koji dolaze u Jeruzalem i traže Isusa želeći ga upoznati. Žele ga osobno susresti. Učenici ih dovode do Isusa i on im pruža sliku o sebi. Ne čini pred njima čudo kojim bi jasno posvjedočio tko je i tako ih privukao k sebi. Naprotiv, o sebi govori na način kojim zasigurno nije mogao oduševiti nikoga da pođe za njim. Predstavlja se kroz sliku zrna koje pada na zemlju i umire da bi moglo donijeti plod. Isusovu identitetu zasigurno bi pristajala i slika bogatoga klasa koji se nudi za hranu mnogima. Takvom bi slikom Isus zasigurno lako privukao one koji ga traže. No, slika klasa ne nudi potpunu spoznaju Isusa i njegova puta. On se predstavlja kroz sliku zrna koje pada na zemlju i umire da bi nam dalo klas. I dodaje: Ako tko hoće služiti mi, neka ide za mnom. No zamijetimo najprije komu se to Isus predstavlja u slici zrna koje umire. Proživjevši sudbinu bačenosti i umrlosti, zrno donosi novi život i plod.
22
Htjedoše vidjeti Isusa… Evanđelist bilježi da se među hodočasnicima koji dođoše u Jeruzalem nađoše i »neki Grci«. Tim imenom evanđelist naziva nežidove, »pogane« koji su gajili naklonost prema židovskoj religiji ili su pak bili obraćenici na židovstvo. Njihovo hodočašće u Jeruzalem govori o prijeđenome putu vjere, o duhovnome putu koji je hranio njihovu želju da vide Isusa. Stoga izražavaju želju: »Željeli bismo vidjeti Isusa.« U Ivanovu rječniku glagol »vidjeti« znači nekoga upoznati u mjeri da ga se s iskrenošću može prihvatiti. To je smisao čovjekove želje da ‘vidi’ Isusa. Zato na početku evanđelja nalazimo oris otajstva utjelovljenja: »Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu« (Iv 1,14). Ova grupa tražitelja istinskoga puta vjere i spoznaje Boga željaše na taj način vidjeti Isusa. Nije ih zacijelo zanimao njegov lik, nego njegova osoba, njegov put, put koji bi ih doveo do Istine za kojom su tragali. Još je zanimljivije uočiti da ti »Grci« ne idu izravno k Isusu. Dolaze k njemu preko zajednice učenika. Nije slučajno da se na tome putu k Isusu najprije obraćaju Filipu i Andriji, jedinoj dvojici koji su među dvanaestoricom imali grčka imena. Znaju da će ovi razumjeti njihova duhovna traženja i da će preko njih lakše do Isusa. A dvojici apostola bilo je dobro znano što znači ova želja nežidova da »vide Isusa«. Naime, jedan od one dvojice učenika koji su na početku Isusova propovijedanja susreli Isusa i pitali »Učitelju, gdje stanuješ?« te zadobili odgovor »Dođite i vidjet ćete!« bio je sam Andrija. Sada je Andrija sām u prilici da druge povede k Isusu i omogući im da ga vide. Filip i Andrija dovode tražitelje istine k Isusu. No, evanđeoski se opis tu naglo prekida. Postaje nevažno kako se odvijao njihov susret s Isusom. Važna je slika koju Isus pruža o sebi. I učenici i tražitelji nestaju iz Ivanova pripovijedanja. Na scenu stupa Isusova riječ, njegova slika o njemu samome – ono što je potrebno vidjeti, prihvatiti, da bi se moglo istinski reći: »Vidjesmo slavu njegovu«.
3
živo vrelo
…i vidješe njegovu Slavu
Zrnje
Isus svoje predstavljanje i »očitovanje« pred onima koji tragaju za spoznanjem Boga započinje riječima: »Došao je čas da se proslavi Sin čovječji!« Tu proslavu predočuje slikom zrna i njegove sudbine: »Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.« Govoriti Grcima na taj način o proslavi, značilo je odabrati put nerazumijevanja i neuspjeha u očitovanju sebe i svoje slave. Kod Grka je, naime, postojao termin aristoi (aristokrati) koji je označavao one koji su stekli ugled i slavu te zauzeli visoko mjesto u strukturi društva. Isus, međutim svjesno odabire radikalan put gledanja. Ovim tražiteljima, Grcima, koji znaju da se slava veže uz ugled i visoki položaj, Isus govori o zrnu koje pada na zemlju te umiranjem donosi ‘proslavu’. Izraz »pasti na zemlju« ovdje nosi radikalnost značenja: pasti u smislu poginuti, umrijeti, dati život. (I u hrvatskome jeziku one koji su u ratu izgubili život nazivamo ‘palima’ i u tome gledamo zaslugu njihove ‘slave’.) Isus uzima sliku zrna koje »pada na zemlju« da bi istaknuo radikalnost svoga puta do proslave i do očitovanja Božje slave. Vidjeti Božju slavu moguće je samo onima koji su kadri prepoznati je u Kristovu križu. Tko u Kristovu križu ne vidi Božju ljubav i Božju slavu, taj ne vidi Boga. Svoj govor Isus započinje riječima »Došao je čas…«. Objavljuje da sam prihvaća sudbinu zrna koje će biti bačeno da bi umrlo. On je zrno
Sudbina zrna, bačenog u zemlju, govori o Božjoj skrivenosti te o postupnosti objave. Bog se ne objavljuje ‘odjedanput’, nego prihvaća sporost ljudskoga prihvaćanja. Ne želi ‘odmah’ pokazati svoju moć kako ljudi ne bi u njoj vidjeli samo trenutnost Božjega kraljevstva. Upravo, svojom ustrajnošću koja podnosi i najveće poniženje, on pokazuje trajnost ljubavi te ljude otvara uvijek većemu – Slavi koja se objavljuje poniženju i smrti. (A.C.)
2009
koje je bačeno na zemlju, među ljude. Zaodjenuo se čovještvom i već time postao zrnom koje je bačeno na zemlju. I na koncu, kad nastupa »čas da se proslavi Sin Čovječji«, pred njim je muka i smrt po kojoj će biti na najdoslovniji način bačen na zemlju i umrijeti. Plod koji je iznikao iz tog Zrna jest novi život. I svima koji mu hoće služiti darovan je isti dar: ista snaga umiranja, ali i isti plod koji se rađa kroz umiranje. Ako tko hoće služiti mi, neka ide za mnom. Ići za Isusom nije moguće od polovice puta. Potrebno je krenuti od samoga početka, od iskustva zrna, od njegova početka u bačenosti na zemlju. Potrebno je najprije umrijeti starome životu da bismo se rodili za novi. Tu prvu polovicu puta, put umiranja, kao da bismo željeli preskočiti. U svima nama krije se nesumnjiva želja da činimo dobro. Htjeli bismo za druge biti klas pun zrnja, klas koji stoji uzdignut iznad zemlje. Čak i zamišljamo kako bi bilo divno kad bismo trajno mogli pružati duhovnu hranu i iskazivati dobrotu drugima. Ali da bismo mogli biti ‘klas’, nužno je proći putem zrna koje biva bačeno i zaboravljeno, koje umire i biva takvim da ne koristi nikomu i da ga nitko ne primjećuje. Živimo »vrijeme časa« koji je nastupio s Isusom. Naš je život čas koji vodi u novost života, u zajedništvo Božje slave. Želja za proslavom, onom koju daruje Krist, neka zato bude snažnija od vapaja za izbavljenjem »iz ovoga časa«. Ante Crnčević
Odjeci Riječi Posluh je začetak spasenja uz: Heb 5,7-9 Krist je Veliki svećenik »po redu Melkisedekovu«, čime se dokida staro levitsko svećeništvo, vezano uz Arona i Zakon. Odlomak stavlja naglasak na Kristovu ljudskost, govoreći o »danima njegova zemaljskog života«, što je prijevod grčkog izričaja sarkos, to jest »u dane njegova tijela«. Time je osobito naglašena njegova fizička slabost u kojoj se obraća »Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti«, a obraća mu se molitvama popraćenim »silnim vapajem i suzama« (5,7). Krist je dakle svojom slabošću jednak čovjeku, kako tijelom, tako i izričajima svoje emocionalnosti. Čak je i sadržaj molitve duboko ljudski: on želi biti spašen od smrti. Otac uslišava njegovu molitvu, ali ne tako da ga poštedi smrti, već tako da ga kroz nju dovede do uskrsnuća. Uslišan je »zbog svoje predanosti«. Isus je poslušnošću postigao savršenstvo (5,9). Riječ je o poslušnosti »do smrti na križu« (usp. Fil 2,8). Savršenstvo se pak očituje u činjenici je Isus ujedno i svećenik i žrtva. Darko Tepert 23
OTAJSTVO I ZBILJA
5. travnja 2009.
Nedjelja Muke Gospodnje. Cvjetnica Ulazna pjesma
Zborna molitva
Darovna molitva
Hosana Davidovu sinu: Blagoslovljen, koji dolazi u ime Gospodnje. Izraelov Kralju: Hosana u visini!
Svemogući vječni Bože, poslušan tvojoj volji naš je Spasitelj uzeo tijelo, ponizio sama sebe i podnio sramotu križa. Daj da slijedimo uzor njegova poniženja, s njime zajedno trpimo i postignemo slavu uskrsnuća. Po Kristu.
Gospodine, smiluj nam se po muci svoga Sina. Djelima to ne zaslužujemo: ali se uzdamo u tvoje milosrđe i jedinstvenu žrtvu Isusa Krista. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.
(Mt 21,9)
Prvo čitanje
Otpjevni psalam
(Iz 50,4-7)
Lica svojeg ne zaklonih od pogrda, ali znam da se neću postidjeti.
Čitanje knjige proroka Izaije Gospodin Bog dade mi jezik vješt da znam riječju krijepiti umorne. Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učenici. Gospodin Bog uho mi otvori: ja se ne protivih niti uzmicah. Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja. Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti. Zato učinih svoj obraz ko kremen i znam da se neću postidjeti. Riječ Gospodnja.
Prijedlozi za pjevanje Početak obreda: 468 U ophodu: 469 470-471 Ulazna: 473 ili: 472 Otpjevni ps.: 474 Pjesma prije Ev.: 475 Prinosna: 492 Pričesna: 183 Završetak: 463 24
Hosana Davidovu Sinu Židovska su djeca Himan Kristu Kralju Dan nam svečan osvanu Kad je ono Gospodin Bože moj Krist postade poslušan Svaka duša Ti, Kriste, Kralj si vjekova Sretnih li vas
(Ps 22,8-9.17-18a.19-20.23-24)
Pripjev: Bože moj, Bože moj,
zašto si me ostavio? Svi koji me vide, podruguju se meni, razvlače usne, mašu glavom: »Uzdao se u Gospodina, neka ga sad izbavi, neka ga spasi ako mu omilje!« Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile. Probodoše mi ruke i noge, sve kosti svoje prebrojiti mogu. Razdijeliše među se haljine moje i za odjeću moju baciše kocku. Ali ti, Gospodine, daleko mi ne budi; snago moja, pohiti mi u pomoć! A sada, braći ću svojoj navješćivati ime tvoje, hvalit ću te usred zbora. »Koji se bojite Gospodina, hvalite njega! Svi od roda Jakovljeva, slavite njega! Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!« Drugo čitanje
(Fil 2, 6-11)
Ponizi sam sebe... zato Bog njega preuzvisi.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima Krist Isus, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno
Pričesna pjesma
Popričesna molitva
Oče moj, ako me ne može mimoići ova čaša da je ne pijem, neka bude volja tvoja.
Po ovoj pričesti, smjerno te, Gospodine, molimo: Ti si nam smrću svoga Sina dao da se nadamo životu u koji vjerujemo. Daj da njegovim uskrsnućem stignemo cilju zemaljskog putovanja. Po Kristu.
(Mt 26,42)
nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ. I svaki će jezik priznati: »Isus Krist jest Gospodin!« – na slavu Boga Oca. Riječ Gospodnja. Pjesma prije Evanđelja (Fil 2,8-9) Krist postade poslušan do smrti, smrti na križu. Zato ga Bog preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom. Evanđelje (Mk 14,1–15,47) Muka Gospodina našega Isusa Krista po Marku.
Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje! (Psaltir iz Kopenhagena, oko 1175.)
Molitva vjernika Sestre i braćo, nebeski Otac darovao nam je svoga Sina i radi našega spasenja nije ga poštedio muke i smrti na križu. Pogleda upravljena u Krista Raspetoga, molimo za snagu prihvaćanja Očeve volje u svojim životima: Usliši nas, Oče. 1. Oče nebeski, tvoj je Sin nepravedno optužen i osuđen na smrt na križu: po njegovim zaslugama udijeli svojoj Crkvi milost odvažnoga i ustrajnoga naviještanja evanđelja, molimo te. 2. Oče nebeski, tvoj je Sin izdan i napušten od svih: po njegovim patnjama bliz budi svima koji nose teret samoće i zapostavljenosti, molimo te. 3. Oče nebeski, tvoj je Sin ponižen, izrugan i odbačen: po njegovim zaslugama daruj nam Duha mudrosti da se ne damo zavesti slavom svijeta, već vjerno hodimo Kristovim putem prema slavi neba, molimo te. 4. Oče nebeski, tvoj je Sin umirući na križu oprostio svojim mučiteljima: po njegovim zaslugama podari nam snagu opraštanja svima koji su nas povrijedili, molimo te. 5. Oče nebeski, tvoj je Sin Uskrsli Gospodin, pobjednik nad smrću: po njegovim zaslugama obraduj svjetlom uskrsnuća naše preminule sestre i braću, molimo te. Oče nebeski, radi našega spasenja tvoj se Sin predao u smrt i učinio nas dostojnima tvoga smilovanja. Primi, molimo te, naše molitve i pomozi nam životom nasljedovati predanje tvoga Sina, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. 25
OTAJSTVO I ZBILJA
Nedjelja Muke Gospodnje
Cvijet ili šiba
U
spomen na svečani Kristov ulazak u Jeruzalem današnja liturgija započinje ophodom, ili barem svečanim ulazom u radosnom ozračju, dok je nastavak u crkvi obilježen, kako kaže Zborna molitva, sramotom križa, poniženjem i trpljenjem. Ogromno je proturječje između razdragane mase s granama palmi i cvijećem na ulasku u Jeruzalem u odnosu na povorku koja izlazi iz grada s drvom križa i ogoljenim šibama, između radosnog Hosana i krikova mržnje Raspni ga. Težini situacije pridonosi činjenica da se iste osobe raduju i osuđuju, ista usta veličaju i uništavaju, isti je Isus slavljen i pogubljen, isti je vrh šibe bio nositelj cvijeta ali i sredstvo udarca. Sve nas to podsjeća kako je tanka granica između sreće i nesreće, radosti i tuge, uspjeha i pada, ljubavi i mržnje. Nerijetko se radi o jednome potezu – pa čak i dobronamjernome, ili onome koji tako izgleda, kao što je Judin poljubac – da život krene sasvim drugim pravcem. Trenutak nepažnje, neodgovoreni poziv, pogrješno skretanje, bivanje na pogrješnu mjestu… znaju odjednom promijeniti sudbinu. Jednako tako spoznajemo nas da su izvor blagoslova i prokletstva vrlo često isti. Iste stvarnosti, različito uporabljene, mogu biti izvorom i jednoga i dugoga, ali ta nam svijest ne smije uništiti životnu radost. Zbog neizvjesne budućnosti ne treba izgubiti radost ovoga trenutka. Isus
prihvaća radost ulaska u Jeruzalem i sām u njoj sudjeluje, premda zna da ga tu čekaju osuda i smrt jer dosta je svakom danu muke njegove.
Šutnja i samoća Markovo evanđelje, čiji smo navještaj slušali, ističe dvije osobitosti Isusove muke: njegovu šutnju i njegovu samoću. Nakon što ga je Petar zatajio, Isus je potpuno sām u svojoj patnji. Nema ni jednoga prijateljskog lika sve do smrti. Paradoksalno, najnaklonjeniji mu je Pilat koji ga je osudio. Tek nakon smrti dolaze žene i Josip iz Arimateje. Svojom samoćom Isus potvrđuje smisao utjelovljenja. Došao je dokinuti čovjekovu samoću i čovjeka približiti Bogu; pokazati kako je samoća patnja i zlo; poučiti da čovjek nije stvoren za samoću jer nije dobro da čovjek bude sam. Ponizivši i oplijenivši sam sebe, posvjedočio nam je Božju blizinu. On je uz nas, ne napušta nas u trenutcima kad svi drugi izdaju, zataje, uplašeni pobjegnu i zbunjeni napuste. Tako je svojom samoćom našu samoću pretvorio u izvor zajedništva i mogućnost otkrivanje sebe i Božje blizine. Svjestan Boga i sebe, čovjek može graditi zajedništvo s drugima. Isus je snažnije govorio svojom šutnjom nego svim riječima. Njome je prekinuo čovjekov monolog pred Bogom jer je to naš najčešći odnos s njime. Dovršio je Božje uzaludne pokušaje razgovora i otvorio mogućnost za nastavak dijaloga prestalog još u raju zemaljskom. Svojom šutnjom on svoje povjerenje stavlja u Boga ne osjećajući potrebu da mu se obraća mnoštvom riječi. Tijekom cijeloga ovog procesa Isus je progovorio tek nekoliko puta, ali je ostavio snažnu Isusov ulazak u Jeruzalem, pred blagdan Pashe, oslikava sukobljenost njegova shvaćanja mesijanstva i očekivanja pouka. Slavljen kao kralj, On pokazuje poniznost, nagovješćujući krajnost poniženja u smrti – novoj Pashi.
26
3
živo vrelo
poruku o snazi riječi i odgovornosti za izgovoreno. Na Pilatovo pitanje je li on kralj židovski, Isus odgovara: Ti kažeš! Nakon toga se rimski upravitelj tako i odnosi prema njemu u obraćanju svjetini: »Hoćete li da vam pustim kralja židovskoga? Što da učinim s kraljem židovskim?« Čak mu stavlja natpis koji je trebao biti osuda, ali je postao svjedočanstvom: Isus Nazarećanin, Kralj židovski. Slično postupaju i vojnici dok mu se izruguju: Zdravo kralju židovski! Glavari svećenički i pismoznanci pogrđuju: »Krist, kralj Izraelov! Neka sad siđe s križa da vidimo i povjerujemo!« Druga njegova riječ bila je molitva upućena Ocu. Iako zvuči kao krik zdvajanja, u tim riječima mi prepoznajemo psalam iz današnje liturgije. On nije vapaj očajnika, nego pjesma pobjednika. Patnja je tek podloga iz koje se uzdižu riječi: »Braći ću svojoj navješćivati ime tvoje, hvalit ću te usred zbora.« Zar može postojati ljudski zbor kojemu je potrebnije hvaliti i navijestiti ime Božje od zbora na Golgoti?! Zar je igdje nužnije svjedočiti da smo braća, negoli ondje gdje se čovjeka osuđuje i razapinje?!
U nama i po nama traje
Zrnje
Povijest ljudskoga roda sastavljena je uglavnom od takvih zbivanja. No, Muka Kristova po-
Cvjetnica govori o mnoštvu koje dočekuje Isusa, ali evanđelist Marko ne zaboravlja u prvi plan staviti Isusovu napuštenost i samoću. Kod drugih evanđelista uz Isusa je uvijek netko: anđeo u Getsemaniju, učenik na suđenju, žene na putu prema Kalvariji, a pod križem Majka i ljubljeni učenik… Kod Marka je Isus sam. Na Kalvariji su samo neke žene koje sve »izdaleka promatrahu«. Dijalektika mnoštva i osamljenosti govori o Božjoj ljubavi koja i u napuštenosti ostaje vjernom. (A. C.)
2009
seban je događaj ne samo po svojim sudionicima, jer se sudi i ubija Sin Božji, nego i zato što je još uvijek aktualna. Svi mi u njoj sudjelujemo. Radi naših grijeha njega ubiše, njega satrše radi opačina naših. Naši su je grijesi povećali. Pogađa li nas to?! S druge strane, svatko od nas već je u Kristu otkupljen, njegovom mukom oslobođen i njegovom pravednošću očišćen od grijeha. Tako ova Muka nije uzaludna i unatoč svoj grozoti ima smisla. S pravom ćemo u uskrsnoj noći pjevati: »O sretne li krivice koja je zavrijedila takvog i tolikog Otkupitelja.« Budući da je u Kristu sabrana sva sudbina čovječanstva, ova Muka nije završena. Ona traje i danas. I danas Krist trpi u tolikima nevino osuđenim, mučen je u milijunima bijedom pritisnutih, ubijan u svakoj osobi koju se tjelesno i duhovno ubija zbog njezine vjere, osjećajā, uvjerenjā ili pokušaja da ovaj svijat učini ljepšim, boljim i pravednijim. Takvi najviše stradaju, a u njima je Kristova slika najočitija. Hoćemo li poput Petra zatvarati oči, opravdavati se miroljubivošću i govoriti: »Ne znam tog čovjeka?!« Postoji li ‘pijetao’ koji može probuditi naše umrtvljene savjesti?! Kolika je sila potrebna da nas prisili da, poput Šimuna Cirenca, pomognemo onima koji padaju pod teretom križa?! Jesmo li cvijet ili šiba u jeruzalemskoj povorci koja svednevice kroči?! Slavko Slišković
Odjeci Riječi Pravedni umiru za nepravedne uz: 1Pt 3,18-22 Isus svjesno odlučuje prihvatiti na sebe »lik sluge«. Pavao se ovdje poigrava izrazom »lik« (grč. morfe). Krist je »trajni lik Božji«, no ne koristi to svoje svojstvo. Dapače, on ga se svjesno lišava i uzima »lik sluge.« Riječ je o paralelizmu koji naglašava različitost između Kristova sjaja i krhkosti koju preuzima. Sljedeći paralelizam između izraza »uzevši lik sluge« i »postavši ljudima sličan« jasno označava da Pavao govori o Kristovu utjelovljenju. Trostruko ponavljanje takve sličnosti naglašava osobitost takve Kristove odluke. Ona je izraz njegova »poniženja«, koje se proteže sve »do smrti, smrti na križu«. Nakon ovog dna Kristova poniženja, slijedi njegovo »uzvišenje« koje je Božje djelo. Bog ga nije samo uzvisio, nego »preuzvisio«. Ime koje mu tom prilikom daruje jest ime »Gospodin« (Fil 2,9-11). Ono je »nad svakim imenom« jer grčki naslov Kyrios (Gospodin) odgovara hebrejskom Adonaj i označava Boga. Kristu se sve stvorenje klanja. Valja primijetiti da se klanja »na ime Isusovo« (2,10), to jest klanja se njegovu čovještvu. Darko Tepert 27
OTAJSTVO I ZBILJA
9. travnja 2009.
Misa Večere Gospodnje. Veliki četvrtak Ulazna pjesma
Zborna molitva
Darovna molitva
Mi treba da se hvalimo križem Gospodina našega Isusa Krista, u kojemu je spas, život i uskrsnuće naše, po kojemu smo spašeni i oslobođeni.
Bože, slavimo presvetu večeru kad je tvoj Jedinorođenac, spreman da pođe u smrt predao Crkvi žrtvu novog Saveza i gozbu svoje ljubavi. Daj da iz tog otajstva crpemo ljubav i život. Po Gospodinu.
Gospodine, kad god se slavi spomen ove žrtve, izvršuje se djelo našeg otkupljenja. Zato daj da dostojno slavimo ta otajstva, po Kristu, Gospodinu našemu.
(usp. Gal 6,14)
Prvo čitanje
(Izl 12,1-8.11-14)
Naredbe o pashalnoj večeri.
Čitanje Knjige Izlaska U one dane: Gospodin reče Mojsiju i Aronu u zemlji egipatskoj: »Ovaj mjesec neka vam bude početak mjesecima; neka vam bude prvi mjesec u godini. Ovo objavite svoj zajednici izraelskoj i recite: Desetog dana ovoga mjeseca neka svatko po porodici pribavi jedno živinče. Tako, jedno na kuću. Ako je porodica premalena da ga potroši, neka se ona priključi svome susjedu, najbližoj kući, prema broju osoba. Podijelite živinče prema tome koliko koja osoba može pojesti. Živinče neka bude bez mane, od jedne godine i muško. Možete izabrati bilo janje bilo kozle. Čuvajte ga do četrnaestoga dana ovoga mjeseca. A onda neka ga sva izraelska zajednica zakolje između dva sutona. Neka uzmu krvi i poškrope oba dovratnika i nadvratnik kuće u kojoj se bude blagovalo. Meso, pečeno na vatri, neka se pojede te iste noći s beskvasnim kruhom i gorkim zeljem. A ovako ga blagujte: opasanih bokova, s obućom na nogama i sa štapom u ruci. Jedite ga žurno: to je pasha Gospodnja. Jer te ću noći ja proći egipatskom zemljom i pobiti sve prvorođence u zemlji egipatskoj, i čovjeka i životinju. Ja, Gospodin, kaznit ću i sva egipatska božanstva. Krv neka bude znak na kućama u kojima vi budete. Gdje god spazim krv, prijeći ću vas; tako ćete izbjeći pokolju zatornomu kad se oborim na zemlju egipatsku. Taj dan neka vam bude spomendan. Slavite ga u čast Gospodinu po trajnoj uredbi od koljena do koljena.« Riječ Gospodnja. 28
Otpjevni psalam (Ps 116,12-13.15-16bc.17-18) Pripjev: Čaša blagoslovna zajedništvo je krvi Kristove Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio? Uzet ću čašu spasenja i zazvati ime Gospodnje. Drugo čitanje (1Kor 11,23-26) Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima Braćo: Ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: »Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.« Tako i čašu po večeri govoreći: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.« Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe. Riječ Gospodnja.
Prijedlozi za pjevanje Ulazna: 503 Mi treba da se hvalimo ili: 498 Daj nam Kriste Otpjevni ps.: 504 Čaša blagoslovna Pjesma prije Ev.: 505-507 Zapovijed vam novu dajem Pranje nogu: 506 Neka u vama ostanu 507 Zapovijed vam novu dajem Prinosna: 508 Gdje je ljubav, prijateljstvo Pričesna: 247 Uzmite, jedite ili: 242 O sveta gozbo ili: Euharistijo sveta (ŽV 1/2006.) Prijenos Svetootajstva: 264-271 Usta moja uzdižite
3
živo vrelo
2009
»Razumijete li što sam vam učinio?« (V. Blažanović, 2002.)
Prièesna pjesma
Poprièesna molitva
Ovo je Tijelo, koje se za vas predaje; ova čaša novi je savez u mojoj Krvi: ovo činite, kad god blagujete i pijete, meni na spomen.
Svemogući Bože, ovdje nas na zemlji krijepiš večerom svoga Sina: daj nam uživati na njegovoj vječnoj gozbi, po istom Kristu, Gospodinu našemu.
(1Kor 11,24-25)
Pjesma prije Evanđelja (Iv 13,34) Zapovijed vam novu dajem, govori Gospodin, ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas. Evanđelje
(Iv 13,1-15)
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda. A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan. Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: »Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?« Odgovori mu Isus: »Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.« Reče mu Petar: »Nećeš mi prati nogu nikada!« Isus mu odvrati: »Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.« Nato će mu Šimun Petar: »Gospodine, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!« Kaže mu Isus: »Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!« Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je i rekao: »Niste svi čisti.« Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: »Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.« Riječ Gospodnja.
Molitva vjernika Okupljeni pred otajstvom Kristove ljubavi i obdareni darom novoga poslanja, uputimo nebeskome Ocu svoje molitve: Čuvaj nas, Gospodine, u ljubavi svojoj. 1. Gospodine, svojoj Crkvi, koja te slavi u otajstvu euharistije, pomozi da bude sakrament zajedništva među ljudima i očiti znak tvoje blizine svima kojima je poslana, molimo te. 2. Gospodine, podario si svojoj Crkvi dar svećeništva: papu našega Benedikta, sve biskupe i svećenike okrijepi snagom Duha da svojim služenjem doprinose posvećenju čitavoga svijeta, molimo te. 3. Gospodine, rasvijetli nas svjetlom Duha Svetoga da spoznamo što si nam u Kristu učinio te budemo ustrajni nasljedovatelji njegove poniznosti i ljubavi, molimo te. 4. Gospodine, operi nas od svakoga opiranja tvojoj ljubavi; oslobodi nas od svake navezanosti na svijet te budemo u potpunosti slobodni za tebe, molimo te. 5. Gospodine, tvoj je Sin s pouzdanjem u tebe i predanjem u tvoju volju pobijedi moć svijeta. Nadahni nas da kroz posluh tvojoj volji preobražavamo svijet u kojemu živimo, molimo te. Usliši, Oče nebeski, naše prošnje i molitve. Očuvaj u nama snagu svoje ljubavi i ne dopusti da grijeh i iskušenje svijeta rasprše milost kojom nas sada krijepiš. Po Kristu, Gospodinu našemu. 29
OTAJSTVO I ZBILJA
Misa Večere Gospodnje
Božje sebedarje
Š
to god se s čovjekom dogodilo, kakav god čovjek bio, koliko se god čovjek kroz povijest čovječanstva udaljavao od svoje stvorenosti na sliku Božju, povijest svih čovjekovih ratovanja, svih fašizama, komunizama, nacionalizama, svih čovjekovih pravljenja bogova na svoju, čovjekovu sliku, sva dakle udaljavanja čovjeka od Boga kroz ljudsku povijest nisu Bogu dovoljna da se odvrati od čovjeka, svojega stvorenja. Očito, ljubav Božja ne može biti drukčija nego veća od svih ljudskih zloća: jednostavno neizmjerna. U svojoj neizmjernosti nevjerojatno dovitljiva. Ljudska nam povijest pokazuje da Bog ne ostavlja čovjeka. Ne samo da ga ne ostavlja, nego kao da uvijek traži nove načine kako biti što bliže čovjeku, bilo preko hramova, žrtvenika, katedrala u svim stilovima. S Isusom Kristom dovršava se Božja objava. Posljednje što je Bog »iznašao« – kako biti što bliže čovjeku – jest Kristovo uzimanje, lomljenje i dijeljenje kruha: Ovo je tijelo moje. I uzimanje i dijeljenje vina: Ovo je krv moja. Kada bi bio neki drugi način Božjega biti s čovjekom, Bog bi to iznašao. Posljednja večera je vrhunac, posljednje gdje se Bog mogao pri-
bližiti čovjeku, učinivši ga hramom u kojemu on u prilikama kruha i vina, u Kristovom tijelu i krvi, trajno kod čovjeka želi prebivati. Zato Posljednja večera na Veliki četvrtak nije večera Kristovoga odlaska od čovjeka nego Kristovoga dolaska k čovjeku, nakon čega neće više biti Kristovih odlazaka i iznad koje nema veće Božje blizine s čovjekom. Bog lomi sebe i daje sebe u ljudske ruke, u ljudsku sudbinu. Čovjekovu sklonost ‘lomiti druge’ i ‘piti krv drugima’ Krist uzima na sebe. Čovjekovu mānu On pretvara u vrhunac svoje ljubavi.
Večera Gospodnja kao sud Svjetski poznata freska Leonarda da Vincija »Posljednja večera« pokazuje karaktere apostola koje ova večera Gospodnja otkriva. Upravo to je euharistija. Naime, mi prema njoj, svjesno ili nesvjesno, zauzimamo svoj stav. Čime se hranimo, dio toga postajemo. Kao što na gozbama otkrivamo svoje pravo lice dok se na njima opuštamo, tako nam je i euharistija ogledalo nas samih. Sudjelujući u euharistiji mi se, ustvari, opredjeljujemo. Možemo stisnuti svoju šaku i ne dopustiti da nam kruh – tijelo Kristovo – i vino – krv Kristova – oduzmu naš ego, naše ja. Možemo se pričešćivati, ali ostati zatvoreni za Krista i za ono što Božja hrana u nama može proizvesti. Euharistija može u nama proizvoditi strah: Zar sam ja izdajica? Ili: Jesam li možda ja izdajica? Možemo također u euharistiji nasloniti glavu i osjetiti duboki mir Kristov. Mi možemo biti i ravnodušni prema euharistiji, ali ona ne ostaje ravnodušna prema nama. Ona nas formira onako kako se prema njoj odnosimo. Ona nas otkriva nama samima. Očito je s euharistijom poput onoga s hranom. Nije dovoljno samo hraniti se euharistijom, blagovati, nego je važno kako se njome hranimo i koji su razlozi da se njome hranimo. Kao što možemo trpati u sebe hranu, a pritom ništa ne osjećati, tako se možemo hraniti i euharistijom. Kao Večera znaka i spomena Isusova predanja. (V. Blažanović, samostan sv. Franje Ksaverskoga, Zagreb)
30
3
živo vrelo
što našemu organizmu ništa ne koristi nego čak i šteti takvo uzimanje hrane, takvo uzimanje euharistije niti što mijenja u našemu životu niti nam donosi ikakve koristi. Onda nam ona nije ni potrebna niti nam treba ono što ona nudi. Onda možemo, poput Jude, otići u mrak.
Blagovanje Gospodina
Zrnje
Kao što možemo hranu blagovati, kao dar koji dolazi iz Božje ruke i koja nas povezuje kod istoga stola, tako možemo euharistijski kruh blagovati. Blagovanje je i žrtva i dar. Blagovanje je uvijek zahvalnost. Euharistija znači zahvala. Zato ona nikada neće imati individualistički karakter nego karakter zajedništva. U euharistiji nismo sami, Krist i ja, nego – Krist i mi. Moje se ja time ne gubi nego jača. Zajedništvo neminovno iziskuje žrtvovanje samoga sebe, svojega vremena i onoga što imamo. Različite kakvi jesmo samo nas Krist i Božja ljubav, Božje lomljenje sebe, mogu međusobno povezati. Tu možemo otkriti i bogatstvo jednih kod drugih, a ne samo drugoga kao sartreovsku smetnju i kao onoga koji mi oduzima dio moje egzistencije. Za Gospodnjim stolom ima mjesta za sve; hrane i pića kod njega ne može ponestati, upravo zato jer nas on koji je vječan hrani i napaja samim sobom.
Petar, ne razumijevajući Isusovu gestu, pokazuje spremnost da mu Isus opere »i ruke i glavu«. Pranje nogu je više od pranja. To je gesta koja pere čovjekovu oholost i želju za »umivenim licem«, za ugledom i vidljivom ‘čistoćom’. Čovjek je potreban pranja Božjom ljubavlju jer samo tako se može imati »udjela u njegovoj slavi«. Doista, počesto dopuštamo Gospodinu da nam »umije lice« – za sjaj pred ljudima – ali ne dopuštamo da nam »opere noge«, tj. da nas izvede na put svoga služenja. (A. C.)
2009
Štola i ubrus Euharistija je zahtjevna. Ne da nam dugo se odmarati i dugo sjediti za stolom. Isus nakon te večere – Posljednje večere – uzima ubrus i počinje učenicima prati noge, tražeći da i oni čine tako. Euharistija nas uči dijeliti s drugima. Uči nas da uvijek imamo nešto za podijeliti, makar to bile dvije ribice i pet kruščića. Štola (euharistija) i ubrus (djelotvorna ljubav, dijeljenje s drugim) moraju ići zajedno, jer je štola bez ubrusa neautentična, a ubrus bez štole je humanizam bez Boga. Tako euharistija nije posljednja večera koja završava, nego večera koja stalno traje, gozba koja nikad ne prestaje i koja uvijek doziva nove i nove goste. Euharistijsko slavlje, dakle, ne prestaje svećenikovim riječima »Idite u miru« nego, kako su to već odavno rekli Ivan Zlatousti i toliki crkveni oci, euharistija se nastavlja poslije euharistije. Ona je trajna, vječna. Ako drugomu ništa ne možemo učiniti, možemo mu oprati noge. To znači ne vladati, ne gospodariti (jer to čine vladari ovoga svijeta), nego sagnuti se. Jer samo kad se sagnemo, možemo upoznati kakav je čovjek. Hoće li čovjek komu smo oprali noge ostati ravnodušan ili će to naše saginjanje k njemu njemu pomoći da se i on sagne? Milan Špehar
Odjeci Riječi Kad god jedete i pijete… uz: 1Kor 11,23-26 Pavao donosi tradiciju Gospodnje večere koju je on svojevremeno predao Korinćanima. Ta predaja navodi geste i riječi nad kruhom, a onda još samo riječi izgovorene nad čašom. Četiri su tipične geste koje slijede shemu hebrejskog blagovanja: uzti kruh, zahvaliti (euharistein), razlomiti i podijeliti kruh. Pažnju nam privlače riječi nad razlomljenim kruhom: »Ovo je moje tijelo za vas«. Prijedlog »za« upućuje na Isusovo sebedarje i spasenjsku učinkovitost njegove smrti. Prizvuk smrti je i u riječima nad čašom koja je »novi Savez u Kristovoj krvi«. Ostvaruje se konačni ili mesijanski Savez o kojemu govori Jr 31,31-34. Novi se Savez ostvaruje u »krvi« Gospodina Isusa, tj. njegovoj smrti koja ima spasenjsku vrijednost. Riječi nad kruhom završavaju imperativom: »Ovo činite meni na spomen«, a kod čaše nadodaje: »svaki put kad pijete«. Euharistija je Isusov spomen, a on je uskrsli i živi Gospodin. Mario Cifrak 31
OTAJSTVO I ZBILJA
10. travnja 2009.
Petak Muke Gospodnje Uvodna molitva Spomeni se, Gospodine, velikih djela svoga milosrđa; spomeni se vazmenog otajstva, što ga je Krist, Sin tvoj započeo, kad je za nas prolio krv: štiti nas vazda i posvećuj, po Kristu, Gospodinu našemu.
Molitva nad narodom Tvoj narod, Gospodine, slavio je smrt tvoga Sina u nadi uskrsnuća s njime. Molimo te, blagoslovi ga i daj mu oproštenje i utjehu, učvrsti vjeru u vječno otkupljenje, po Kristu, Gospodinu našem.
Prvo čitanje
Ko janje na klanje odvedoše ga, ko ovca, nijema pred onima što strigu, usta svojih ne otvori. Iz pritvora je i sa suda otet; tko se brine za njegovu sudbinu? Da, iz zemlje je živih uklonjen, za grijehe naroda svog na smrt izbijen. Ukop mu dadoše među zločincima, a grob mu bî s bogatima, premda ne počini nepravde nit mu usta laži izustiše. Al Gospodinu se svidje pritisnuti ga bolima. Žrtvuje li život svoj ko naknadnicu, vidjet će potomstvo, produžiti sebi dane i Gospodnja će se volja po njemu ispuniti. Zbog patnja duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom. Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti. Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu i s mogućnicima plijen će dijeliti jer sâm se predao na smrt i među zlikovce bio ubrojen, a on grijehe mnogih ponese na sebi i zauze se za zločince. Riječ Gospodnja.
(Iz 52,13–53,12)
Za naše je grijehe on proboden.
Čitanje Knjige proroka Izaije Gle, uspjet će sluga moj, uzvisit će se, podignuti i uzdići veoma! Kao što se mnogi nad njim užasnuše – tako mu je lice neljudski bilo iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka – tako će on mnoge zadiviti narode i kraljevi će pred njim stisnuti usta videć ono o čemu im nitko nije govorio, shvaćajuć ono o čemu nikad čuli nisu: »Tko da povjeruje u ono što čusmo, kome li se otkri ruka Gospodnja?« Izrastao je pred njim poput izdanka, poput korijena iz zemlje osušene. Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni izgleda da bi nam se svidio. Prezren bijaše, od ljudi odbačen, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bijaše, obescijenjen. On slabosti naše ponije, naše boli uze na se, a mi ga držasmo udarenim, od Boga pogođenim, poniženim. Za naše je grijehe on proboden, za opačine naše satrt. Na njega pade kazna radi našeg mira, njegovom se modricom izliječismo. Poput stada svi smo mi lutali, svatko je svojim okrenuo putem. A Gospodin je svalio na nj bezakonje nas sviju. Zlostavljahu ga, a on se pokori i usta svojih ne otvori. 32
Prijedlozi za pjevanje Otpjevni ps.: 510-511 Oče, u ruke tvoje Pjesma prije Ev.: 475 Krist postade poslušan Pokazivanje Križa: 512-513 Dođite, poklonimo se Klanjanje Križu: 514-515 Puče moj 516 Usta moja opjevajte 490 Narode moj ljubljeni Pričest: 248-256 Zdravo Tijelo
3
živo vrelo
2009
Tvome se križu, Gospodine, klanjamo jer evo: drveta radi nastade radost u cijelome svijetu. Križu sveti, stablo svako zavidi ti čarni sjaj; s takvim Lišćem, Cvijetom, Plodom, nikoji ga nema gaj. (Psaltir iz Kopenhagena, oko 1175.)
Drugo čitanje
(Heb 4,14-16; 5,7-9)
Naviknu slušati, te svima koji ga slušaju posta začetnik spasenja.
Otpjevni psalam
(Ps 31,2.6.12-13.15-17.25)
Pripjev: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!
Tebi se, Gospodine, utječem, o da se ne postidim nikada: u svojoj me pravdi izbavi! U tvoje ruke predajem duh svoj: otkupi me, Gospodine, Bože vjerni. Dušmanima svojim ruglo postadoh, susjedima podsmijeh, a znancima strašilo; koji me vide vani, bježe od mene. Nestalo me ko mrtvaca iz sjećanja ljudi, postadoh ko razbijena posuda. A ja se, Gospodine, u tebe uzdam; govorim: Ti si Bog moj! U tvojoj je ruci sudbina moja: istrgni me iz ruke dušmana i onih koji me progone! Rasvijetli lice nad slugom svojim, po svojoj me dobroti spasi. Budite hrabri i jaka srca, svi koji se u Gospodina uzdate!
Čitanje Poslanice Hebrejima Braćo: Imajući velikoga Velikog svećenika koji prodrije kroz nebesa – Isusa, Sina Božjega – čvrsto se držimo vjere. Tâ nemamo takva velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom. Pristupajmo dakle smjelo prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas! Tâ Krist je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bî uslišan zbog svoje predanosti: premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja. Riječ Gospodnja.
Pjesma prije Evanđelja (Fil 2,8-9) Krist postade poslušan do smrti, smrti na križu. Zato ga Bog preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom. Evanđelje (Iv 18,1 – 19,42) Muka Gospodina našega Isusa Krista po Ivanu. 33
OTAJSTVO I ZBILJA
Petak Muke Gospodnje
Čvrsto stoji Križ…
S
tat crux dum volvitur orbis, »Križ stoji čvrsto dok se svijet mijenja« – misli su svetoga Bernarda iz Clairvauxa koje na poseban način nalaze odjek u razmišljanju o otajstvu što ga danas slavimo. U neumitnosti promjena života koje nas ponekad pritišću svojim zahtjevima često se pitamo gdje naći čvrstu točku, gdje naći uporište na kojemu graditi vlastiti život i odnose kako bi i promijena zadobila svoj pravi i puni smisao. U traženju toga uporišta pogled nas kršćana gotovo spontano leti prema križu, prema Raspetome. U tome pogledu ne nalazi se ni želja za samokažnjavanjem, niti nesposobnost preuzimanja odgovornosti za vlastiti život, niti izričaj bolesnoga duha. Taj se pogled mnogima danas može činiti neprimjerenim i iznova skandaloznim, kako je bio i Isusovim suvremenicima, jer naše svuremeno doba i suvremeno shvaćanje religioznosti kao da žele izbjeći govor i razmišljanje o Kristovu križu i njegovoj važnosti za spasenje i za razumijevanje naše ljudske egzistencije.
Kristov pogled s križa Naš pogled privlači Bog koji je postao čovjekom i svoju jakost i veličinu pokazao kroz slabost i spremnost da se odrekne svake moći upravo iz ljubavi prema svakome čovjeka, bez obzira na njegovo podrijetlo i društveni status. Nije li Krist već u pustinji prebrodio kušnju da vlada cijelim svijetom, jasno dajući do znanja da prava moć ima svoje uporište u izvornome odnosu sa Bogom, a ne u onome što se nama čini važnim za ostvarivanje moći i društvenoga utjecaja? Takvo odbacivanje moći i želje za vladanjem omogućuje Kristu da ostvari odnos povjerenja i povezanosti sa svakim čovjekom kojega susreće prepoznajući njegovu posebnost i potrebe, odnos koji se ne temelji na vladanju, na podcjenjenjivanju, na iskorištavanju. Evanđelja nam jasno pokazuju da je Krist čovjeka gledao »iz visine« samo kada je bio raspet na križu, kada je, dakle, pokazao da se moć i trijumf njegove poruke ne nalaze u osveti, u 34
On ponizi sebe, da nas uzvisi. (Z. Šulentić, samostan sv. Franje Ksaverskoga, Zagreb)
nanošenju boli protivnicima, nego u prihvaćanju cijeloga čovječanstva koje obuhvaća svojim raspetim i probodenim rukama. Kristova patnja na križu razbija logiku začaranoga kruga u kojemu mržnja ujedinjuje i najljuće protivnike, logiku u kojoj se žrtvovanje pojedinca koristi za dobrobit pojedinih skupina. Iz njegove patnje Crkva crpi spoznaju da su čovjek i njegova sloboda u središtu njezinoga poslanja i naviještanja. Krist je umro na križu upravo kako bi razotkrio mehanizam stalnoga ugnjetavanja i žrtvovanja za sebične ciljeve i pokazao nam put kako živjeti takve izazove života.
Naš pogled na Krista raspetoga Naš je pogled uprt u Krista raspetoga na križu zato jer je Kristov križ izričaj slobode. Krist je
3
živo vrelo
Zrnje
imao mogućnost odabira, mogućnost da se izvuče pred izazovima koji su bili pred njim, ali u svijesti svoga poslanja i svoje slobode u zajedništvu s Ocem on je odabrao patnju kao slobodni čin predanja. Iz te slobode odabira utemeljene na ljubavi otvoren je drugačiji pogled na patnju. Znam da je o tome teško govoriti jer znam da svatko od nas ima mnoštvo teških križeva koji ga pritišću. Takav se govor lako može pretvoriti u fraze i biti daleko od stvarnosti, može biti protumačen kao »jeftin« govor utjehe. Ali Kristov »Da« vlastitoj patnji učinio ga je slobodnim za odnos s Bogom, s bližnjim i sa samim sobom. Taj »Da« omogućio mu je da od ‘gubitnika’, kakav je bio u očima mnoštva i onih koji su bježali od njegova razmišljanja, postane onaj koji donosi slobodu i snagu za sve nas. Naša lutanja, naša traženja, nedoumice, nutarnje borbe i suočavanja sa patnjom kroz Kristovu žrtvu obasjana su novim i prodornim svjetlom koje nas, istina ne čupa iz nemira i ne lišava nedoumica, ali nas čini sposobnima prepoznati Božju blizinu i prisutnost i ondje gdje nam se čini da ih ne možemo osjetiti i susresti. Stoga Kristov križ stoji čvrsto kao okosnica oko koje se sve može mijenjati. On nas opominje da svoj život ne gradimo na grčevitom držanju za vlastita uvjerenja i stavove, za vlastite poglede
Ključna rečenica Ivanova prikaza Muke jest Isusova riječ: »Dovršeno je!« Na njemu se ispunjaju proroštva o Mesijinom trpljenju i put Božje slave kroz sudbinu ljudi. Isus, na kraju, predaje duh Ocu. Evanđelist pažljivo bilježi da Isus nije jednostavno »ispustio duh« (ili dah), nego da ga »predade« (paredoken). Time se naviješta neumrlost, život koji će zasjati u uskrsnuću tijela. Smrt nije kraj, nego konačno predanje Ocu u kojemu je izvor i uvir svega. (A. C.)
2009
na stvarnost, za vlastito izgrađene ljestvice vrjednota. Sve to ne može i neće izdržati pred naletom stalnih mijena koje se događaju u našem životu i u životu svijeta ako naš pogled nije usmjeren spram naizgled slaboga i samoći i smrti prepuštenoga Krista. Upravo u sasvim drukčijemu iskustvu otkrivaju se Božja slava i veličina čovjeka. Ta veličina ne bježi od patnje, od slabosti, od traženja, ali u kršćanskome načinu razmišljanja i života vjeruje i zna da Kristov križ ne dopušta da se život pojedinca i zajednice uruši i zatvori u samodopadnost i samozadovoljstvo. Vjerom izbistreni pogled na Kristov pobjedonosni križ, križ koji je znak potpunoga i nesebičnoga predanja za drugoga, oslobađa nas svakoga opiranja križu koji je cijena ljubavi i samoprijegora za druge. Kristovi vjernici su »vjernici križa«, »klanjatelji pred križem«, (religiosi crucis, antistites crucis) kako je govorio Tertulijan. Naše poklonstvo pred Kristovim križem stoga je izraz našega prihvaćanja Kristova puta ljubavi, ljubavi koja se nije sustezala biti raspeta na križ. Upravo raspeta Ljubav, kad se činilo da je uzaludna i svladana, pokazuje svu svoju dalekosežnost, dalekosežnost koja dopire i do nas ovdje sabranih, dotičući nas svojom ljubavlju i otkupljujući nas iz grješnosti kojom smo ranjeni. Željko Tanjić
Odjeci Riječi Supatnik u našim patnjama uz: Heb 4,14-16: 5,7-9 Isus je Veliki svećenik koji prodrije u nebesa. On je i Sin Božji. Bog je dao Kristu slavu svećeništva. Želio je zapravo istaći da je Krist odbio proslaviti samoga sebe. Smisao je da je Bog imenovao Krista velikim svećenikom po riječi Pisma: »Ti si svećenik« (usp. Ps 110,4). Govor o svećeništvu ima u transformaciji Kristova čovještva (Heb 5,9: postigavši savršenstvo) temelj koji treba. Zahvaljujući ovoj transformaciji koja ga je »usavršila«, Krist je postao Veliki svećenik. Ovdje ipak treba voditi računa o dvije činjenice: prvo da je riječ o svećeniku zauvijek i drugo da je proglašen od Boga Velikim svećenikom. Isus, Sin Božji, proslavljeni Veliki svećenik, koji je ušao zauvijek u nebesko svetište, pun milosrđa i supatnje, jest motiv da se potakne zajednicu da se smjelo približi Božjem prijestolju. Mario Cifrak 35
OTAJSTVO I ZBILJA
11.-12. travnja 2009.
Vazmeno bdjenje Čitanje Knjige Izlaska
(Izl 14,15-15,1a)
U one dane: Reče Gospodin Mojsiju: »Zašto vičeš k meni?« »Reci Izraelcima da krenu na put. A ti podigni svoj štap, ispruži svoju ruku nad morem i razdijeli ga nadvoje da Izraelci mogu proći posred mora po suhu. Ja ću otvrdnuti srce Egipćana i oni će poći za njima, a ja ću se onda proslaviti nad faraonom i njegovim ratnicima, njegovim kolima i konjanicima. Neka znaju Egipćani da sam ja Gospodin kad se proslavim nad faraonom, njegovim kolima i njegovim konjanicima.« Anđeo Božji, koji je išao na čelu izraelskih četa, promijeni mjesto i stupi im za leđa. A i stup od oblaka pomakne se ispred njih i stade im za leđa. Smjesti se između vojske egipatske i vojske izraelske te postade onima oblak taman, a ovima rasvjetljivaše noć tako te ne mogoše jedni drugima prići cijele noći. Mojsije je držao ruku ispruženu nad morem dok je Gospodin svu noć na stranu valjao vode jakim istočnim vjetrom i more posušio. Kad su se vode razdvojile, sinovi Izraelovi siđoše usred mora na osušeno dno, a vode im stajahu kao bedem zdesna i slijeva. Egipćani: svi faraonovi konji, kola i konjanici, nagnu za njima u more, u potjeru. Za jutarnje straže pogleda Gospodin iz stupa od ognja i oblaka na egipatsku vojsku i u njoj stvori zbrku. Zakoči kotače njihovih kola da su se jedva naprijed micali. »Bježimo od Izraelaca!« - poviču Egipćani, »jer Gospodin se za njih bori protiv Egipćana!« Tada će Gospodin Mojsiju: »Pruži ruku nad more da se vode vrate na Egipćane, na njihova kola i ko-
njanike.« Mojsije pruži ruku nad more i u cik zore more se vrati u svoje korito. Kako su Egipćani bježeći, jurili prema moru, Gospodin ih strmoglavi usred voda. Tako vode, slijevajući se natrag, potope kola, konjanike i svu vojsku faraonovu koja bijaše pošla u potjeru za Izraelcima u more. I ne ostade od njih ni jedan jedini. Izraelci pak hodahu posred mora po suhu, a vode im kao bedem zdesna i slijeva. Tako Gospodin u onaj dan izbavi Izraela iz šaka egipatskih i vidje Izrael Egipćane pomorene na morskome žalu. Osvjedoči se Izrael o silnoj moći koju Gospodin pokaza nad Egipćanima. Narod se poboja Gospodina i povjerova Gospodinu i njegovu sluzi Mojsiju. Tada Mojsije sa sinovima Izraelovim zapjeva ovu pjesmu Gospodinu:
Otpjevni psalam (Ps 118, 1-2. 16ab-17. 22-23) Pripjev: Aleluja! Aleluja! Aleluja! Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova! Neka rekne dom Izraelov: »Vječna je ljubav njegova!« Gospodnja se uzdignu desnica, Gospodnja se proslavi desnica! Ne, umrijeti neću, nego živjeti i kazivati djela Gospodnja. Kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo: kakvo čudo u očima našim!
Starozavjetna čitanja Post 1,1–2,2 Post 22, 1-18: Izl 14,15–15,1a: Iz 54,5-14: Iz 55,1-11: Bar 3,9-15.32–4,4: Ez 36, 16-17a. 18-28: 36
Vidje Bog sve što je učinio: bijaše vrlo dobro. Žrtva praoca našeg Abrahama. Izraelci su išli suhim posred mora. U ljubavi vječnoj smilova ti se Gospodin, tvoj otkupitelj. Dođite k meni i duša će vam živjeti: sklopit ću s vama savez vječan! Hodi putem k sjaju Gospodnjem! Poškropit ću vas vodom čistom i dat ću vam novo srce.
Od naznačenih sedam čitaju se barem tri čitanja. Nikad se ne izostavlja čitanje iz Knjige Izlaska.
Novozavjetno čitanje
(Rim 6, 3-11)
Krist, pošto uskrsnu od mrtvih, više ne umire.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima Braćo: Koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću. Ovo znamo: naš je stari čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo grešno tijelo te više ne robujemo grijehu. Ta tko umre, opravdan je od grijeha. Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime. Znamo doista: Krist uskrišen od mrtvih više ne umire, smrt njime više ne gospoduje. Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek; a što živi, živi Bogu. Tako i vi: smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu! Riječ Gospodnja.
Prijedlozi za pjevanje Otpjevni psalmi u Službi riječi: uz 1. čitanje: 519 Pošalji Duha svojega uz 2. čitanje: 90 Čuvaj me, Bože uz 3. čitanje: 520 Zapjevat ću Gospodinu uz 4. čitanje: Veličam te (ŽV 4/2007.) uz 5. čitanje: 150 S radošću ćete crpsti vodu uz 6. čitanje: 91-92 Gospodine, ti imaš riječi uz 7. čitanje: 155 Kao što košuta Otpjevni ps.: 522 Aleluja Na početku krsne službe: 703 Litanije Svih Svetih Nakon bl. krsne vode: 523 Sve vode Gospodnje Prinosna: 555 Gospodin slavno uskrsnu Pričesna: 542 Žrtvovan je Krist (ŽV 4/2006.) ili: 524 Kao što košuta Otpust: 42 Idite u miru, aleluja, aleluja Završetak: 561-562 Kraljice neba
Ne plašite se! Isusa tražite, Raspetoga? Nije ovdje! Uskrsnu! (V. Blažanović, 2003.)
Pjesma prije Evanđelja (Iv 13,34) Zapovijed vam novu dajem, govori Gospodin, ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas. Evanđelje (Mk 16,1-7) Čitanje svetog Evanđelja po Marku Kad prođe subota, Marija Magdalena i Marija Jakovljeva i Saloma kupiše miomirisa da odu pomazati Isusa. I prvoga dana u tjednu, veoma rano, o izlasku sunčevu, dođu na grob. I razgovarahu među sobom: »Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih?« Pogledaju, a ono kamen otkotrljan. Bijaše doista veoma velik. I ušavši u grob, ugledaju mladića zaogrnuta bijelom haljinom gdje sjedi zdesna. I preplaše se. A on će im: »Ne plašite se! Isusa tražite, Nazarećanina, raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje! Evo mjesta kamo ga položiše. Nego idite, recite njegovim učenicima i Petru: Ide pred vama u Galileju! Ondje ćete ga vidjeti, kamo vam reče!« Riječ Gospodnja 37
OTAJSTVO I ZBILJA
Vazmeno bdjenje
Nezamislive Božje mogućnosti i tri žene
K
oji god smo kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njim ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. (Rim 6,4) Tim jednostavnim riječima sveti Pavao izriče smisao kršćanskoga života. To je život koji se temelji na krštenju kojim se vjernik suobličuje s Kristovom smrću i uskrsnućem. Stoga svaki djelić kršćanskoga života treba biti prožet tom krsnom logikom, logikom Kristove smrti i uskrsnuća.
Krsna vjera kao prijelaz iz staroga u novo Apostol tvrdi da se sjedinjenost s Kristovom smrću treba konkretno očitovati u spremnosti vjernika da napusti staroga čovjeka, »kraljevstvo grijeha« (Rim 6,12), kako bi se mogla dogoditi sjedinjenost s Kristovim uskrsnućem. Dok u Kristovoj smrti vjernik napušta staro i grješno, u uskrsnuću prihvaća novo i dobro. Bez smrti – ostavljanja staroga – ne može se ni prihvatiti uskrsnuće, novost života. Nema uskrsnuća bez smrti. I obrnuto. Bez uskrsnoga prihvaćanja novoga ostavljanje staroga bilo bi besmisleno. Kršćanska bi se vjera pretvorila u puko mrtvljenje, askezu i u rad na sebi, ali bez radosti i uživanja Boga. Sve nam to dovoljno pokazuje kako krsna logika kršćanskoga života u ovomu smrtnom životu uvijek uključuje istovremeno i patos odmaka (distance) i užitak sjedinjenja, egzil i nebesku domovinu, plač i smijeh, žudnju i zagrljaj… Vazmeno bdjenje jest proslava te krsne logike kršćanskoga života. Bdjenje je napeto iščeki38
vanje onoga što se već počelo događati. Onaj tko bdije, zna da se nešto već počelo događati, zna da netko već dolazi. Stoga se priprema kako bi pravo mogao susresti onoga koji mu dolazi. Bdijenje je tako stanje smrti i uskrsnuća. Ono je transitus, prijelaz iz smrti u život, iz tame u svjetlo. Vazmenim bdjenjem ne slavimo bilo kakav prijelaz, nego Kristov prijelaz iz smrti u život. U Isusu Kristu čovjekovo smrtno i krhko tijelo uskrslo je na novi, božanski život. Vazmeno nas bdjenje tako poziva da zajedno s Isusom Kristom činimo taj prijelaz iz staroga u novo. I ne samo to! Naš cjelokupni život treba postati Kristovo prelaženje, prelaženje po smrti u uskrsnuće, po distanci u užitak, po plaču u smijeh, po žudnji u vazmeni zagrljaj.
Uskrsnuće kao ono od čega se veće ne može misliti Crkva ove godine u liturgiji Vazmenoga bdjenja stavlja na razmatranje odlomak iz Markova evanđelja koji nam konkretno progovara o tomu kako bismo trebali živjeti vazmeno prelaženje. Susrećemo tri žene: Mariju Magdalenu, Mariju Jakovljevu i Salomu. Marko izvješćuje da su žene kupile miomirise kojima su kanile pomazati Isusa. Dok su se apostoli razbježali i zabarikadirali u svojim kućama, žene kreću na grob. Nose miomirise. S tim miomirisima ponijele su i svoju ljubav prema Isusu Kristu. Čitajući sva evanđeoska izvješća o ženama kod Kristova groba, nema govora o strahu ili očaju zbog Kristove smrti. Njihova ljubav prema Isusu Kristu bila je tako jaka da je smrt nije mogla ugroziti. Dok je za apostole Kristova smrt bila prekid
3
živo vrelo
Zrnje
i očaj, za ove žene ona je bila prjelazak u novi oblik njihove ljubavi, ljubavi koja je nastavila još snažnije iščekivati i čeznuti. Zanimljivo je da ih strah počinje obuzimati tek pred činjenicom da njihova učitelja nema u grobu: »One iziđu i stanu bježati od groba: spopade ih strah i trepet. I nikome ništa ne rekoše jer se bojahu.« Za razliku od apostola, koji su se preplašili zbog manjka mogućnosti – Krist je umro, dakle, gotovo je! – žene su se bojale zbog viška mogućnosti: Ma je li moguće da ga više nema? Strah ovih triju žena nastao je tako zbog nezamislivoga, zbog onoga od čega veće nisu ni mogle zamisliti, a to je Kristovo uskrsnuće. Za njih je vazmeni prjelazak iz staroga u novo bio prjelazak iz njihovih zamislivih u nezamislive Božje mogućnosti. Cjelokupni evanđeoski odlomak ovogodišnjega Vazmenog bdijenja govori o tome. Žene su se otvorile nezamislivoj Božjoj mogućnosti, uskrsnuću Isusa Krista, a apostoli su i dalje ustrajali u svojoj nevjeri, u svojim zamislivim mogućnostima. Evanđelist kao da inzistira na činjenici njihove nevjere: »Kad su oni čuli da je živ i da ga je ona vidjela, ne povjerovaše… Ni njima ne povjerovaše.« Razlog tomu jest
Evanđeoske slike ljudske spoznaje o Isusovu uskrsnuću (prazan grob i odsutnost Isusova mrtvoga tijela) pokazuju brigu Uskrsloga da učenici ne budu ‘zavedeni’ njegovom pobjedničkom slavom. On se ne da vidjeti, premda bi to bio najjasniji dokaz uskrsnuća. Uskrsnuće nije samo djelo nad Isusovim tijelom, nego nad čovjekom i njegovim životom. Zato anđeo poručuje: »Ide pred vama u Galileju! Ondje ćete ga vidjeti!« Nastavlja se poslanje, nastavlja se naviještanje, služenje, življenje njegove riječi… Nejasnoća, strah i sumnja preobražene su vjerom u uskrsnuće. Ono se ne spoznaje očima nego vjerom. (A. C.)
2009
okorjelost njihova srca zbog kojega ih je Isus i prekorio: »Prekori njihovu nevjeru i okorjelost srca.« (Mk 16,14) U grčkom izvorniku za okorjelost srca nalazimo imenicu sklerokardia koja nam dodatno pojašnjava stanje učenika. Njihovo je srce bilo sklerotično, negipko, tvrdo i zatvoreno za novi poticaj izvana, za Božji novi zahvat, tj. za Kristovo uskrsnuće. Tako nas tri žene uče ispravnome slavlju Vazmenoga bdjenja, a time i življenju kršćanske krsne vjere. Uskrsnuće je Božja nezamisliva mogućnost, mogućnost od koje se veća ne može zamisliti. Samo onaj tko poput žena napusti »sklerotično srce«, tko ne ustraje u staromu, u samo ljudskim mogućnostima, može prelaziti i primati novost života, može zajedno s Isusom Kristom uskrišavati. I kad nas zahvati očaj, kad se zatvorimo poput apostola te pomislimo da su iscrpljene sve mogućnosti našega života i da više nema nikakva prjelaska u novo, nemojmo svoje srce zatvoriti uskrsnom navještaju triju žena. Budimo poput njih i otvorimo se nezamislivim Božjim mogućnostima kojima već sada počinjemo živjeti Kristov i svoj Uskrs. S Bogom nikad nismo na kraju, nego uvijek na početku… Ivica Raguž
Odjeci Riječi Ako umrijesmo s Kristom… uz: Rim 6,3-11 U novozavjetnome čitanju u središte je stavljena stvarnost krštenja, a to je stvarno udioništvo u smrti, ukopu i uskrsnuću Gospodnjem. Radikalna novost života kršćanina nije samo moralnoga reda, nego i teološkoga. Zahvaljujući krštenju živimo već kao uskrsli, oslobođeni smo vlasti grijeha, uronjeni smo u vječni život u tijeku ovoga vremenitog života. Kršćanin živi za Boga, u Kristu Isusu. To je istinska stvarnost njegova života. Ona je korijen svakoga njegovog čina, riječi, osjećaja i misli. Pavao usmjerava život kršćanina s teološkim prizivom, ne jednostavno s moralnim imperativom: ne započinje s »Trebate…«, nego sa »Vi ste«. Krštenje nas čini sudionicima pashalnoga događaja i stavlja nas u odnos uske povezanosti s Kristom. Krštenik po krštenju biva uronjen u (eis) Kristovu smrt, tj. sudjeluje u potpunom darivanju sebe koje je on izvršio na križu. Mario Cifrak 39
OTAJSTVO TRENUTAK I ZBILJA
Pisma čitatelja
Riječi uz gestu pružanja mira
G
Poštovani, usuđujem se primijetiti da u slavlju euharistije uz gestu pružanja mira nije prikladno izražavati neke ‘posebne’ želje ili upućivati ‘pozdrav’ vjernicima kojima pružamo mir. Stoga vas molim da mi odgovorite na pitanje postoji li neki predloženi (ili normirani) obrazac predviđen za pružanje geste pružanja mira. Stjepan
esta pružanja mira, u sadašnjemu obrednom ustroju smještena prije lomljenja kruha i pričesti – a što znači da je vremenski i značenjski odvojena od pjesme »Jaganjče Božji« – ima svoju vlastitu obrednost: predsjedateljevu molitvu za mir, predsjedateljevo iskazivanje mira zajednici poklikom »Mir Gospodnji bio vazda s vama« (s odgovorom zajednice), poziv vjernicima na međusobno pružanje mira (»Pružite mir jedni drugima«) te, na kraju, samu gestu kojom vjernici iskazuju ‘razmjenjuju’ od Krista primljeni dar mira. Ova je obredna dinamika toliko logično razvijena da se može govoriti o obredu mira kao inkluziji u pričesne obrede. Stoga se s pravom postavlja pitanje koju prikladnu liturgijsku riječ dati liturgijskoj gesti pružanja mira. Jasan odgovor na to pitanje pruža Opća uredba rimskoga misala, ali je korisno, prethodno, vidjeti praksu liturgijske tradicije. Najstarija svjedočanstva o pružanju mira (sv. Justin i Traditio apostolica) spominju obrasce koje izgovara predsjedatelj slavlja – npr. »Mir vama« (Pax vobis) – i odgovor zajednice (Et cum spiritu tuo), ali nigdje ne spominju obrazac koji bi bio vlastit vjernicima. Obrazac se ne spominje čak ni onda kad se govori o značenju te geste i o načinu njezina vršenja (viri cum viris et mulieres cum mulieribus, Tr. ap., 18). Današnji obrazac kojim svećenik upućuje mir zajednici »Mir Gospodnji bio vazda s vama« (Pax Domini sit semper vobiscum) susrećemo već u Ordo Romanus I iz VI.-VII. stoljeća. Srednjovjekovni razvoj euharistijske liturgije, pretvorene u čin svećenika, sveo je taj poziv predsjedatelja na singularni oblik Pax tecum (Mir s tobom), a bilo je predviđeno da mir pruža samo svećenik i to samo liturgijskim služiteljima. Za laike je bio predviđen instrumentum pacis, posebni liturgijski predmet koji bi im se davao na poljubac u znak primanja mira. Liturgijska obnova nakon Drugoga vatikanskog sabora obnavlja drevnu praksu pružanja 40
mira u zajednici vjernika, a način na koji će se pružati mir povjeren je odredbi pojedinih biskupskih konferencija, uz poštivanje vlastitosti i duha pojedinih kultura. Sasvim je razumljivo da u taj način, povjeren prosudbi pojedinih biskupskih konferencija, može biti uključen i poklik kojim vjernici prate gestu međusobnoga iskazivanja zajedništva i mira. Mjerodavna biskupska konferencija za naše područje u prvome izdanju Rimskoga misala donijela je odredbu da se kod pružanja mira »među vjernicima zabranjuju svi oblici grljenja i ljubljenja«, a ne spominje se nikakav popratni obrazac. Treće tipsko izdanje Rimskoga misala donosi novost te kaže: »Svi iskažu znak mira, zajedništva i ljubavi na način kako je odredila biskupska konferencija. Dok se pruža znak mira, može se reći: Mir Gospodnji bio vazda s tobom (Pax Domini sit semper tecum), na što se odgovori: Amen.« (OURM 154) Ova odredba, stavljena u formu prijedloga (»dici potest«), nema za cilj normirati neki poklik nego samo zatvoriti mogućnost krivoga shvaćanja geste pružanja mira u značenju običnoga pozdrava. Riječ je o miru koje je plod Kristova otkupljenja, o miru Uskrsloga Gospodina. Predloženi obrazac u novome izdanju Misala ide također za tim da se razlikuje način predsjedateljeva izražavanja mira zajednici od geste pružanja mira među vjernicima. I to vodi k jasnijoj dinamici »obreda mira«. Budući da Misal ne određuje nego samo predlaže obrazac pružanja mira među vjernicima, postaje razvidnim da on može biti sročen i u drugome obliku. Za očekivati je da će se kod izradbe hrvatskoga prijevoda novoga Misala paziti i na te mogućnosti. Nema zaprjeke da se i prije izdanja hrvatskoga prijevoda rabi predloženi obrazac iz tipskoga izdanja, ali je svakako najpotrebnije nastojati da gesta i riječi koje ju prate očuvaju dostojanstvo liturgijskoga slavlja i značenje darovanoga Kristova mira.
Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji
9
7 8 9 5 3 7 3 7 7 Autori 007
Ad tet wismolo rerosto cortie magnis dolore doloborero delit iure mincipsusto doloree tummod tin utpat vendre estrud tin utatinim amcore tio dolore magna faccum quat, quatinim in utpatum ver aliqui et ut wisis num vercilla faci blam, cons del ex ex eum in ut lutat. Isisi. Hendreet la acil ullum et luptat dolenisis at. Essi et ipsum alismolor sustinis nos ecte tie delit at. Ut velit lorperilit acil eu facilit accummo dolortie faciliscilit lortis nons nummy nis auguero consequat, quamcon sequatum zzriure et alis nonsenim autpatem volor senisisis augue feum adigna facilis do estrud delis er sum nibh elis acillaore consenis nis nim quat ad deliquat, quismod tat. Met lute magna alit ad eu feum inis nummolortin eumsan utet alis et, vullamet praessis nim nullam ea consenit velesecte te duipit aliscil luptatu erilis delit dit la feum in ulluptatet, consenit, velent luptat wis adit, sum ad modip et, volendionse dolore tetum etue tat prat. Lore faccumm odolestrud tio consequ ismodolore vel ut dolortisi enim zzriure facipit prat. Ipsusto et lutatin ulla facipisse et inis dolobore dolut acidui blan ut lum ate ming ex ero dit aliquat. Duismolobor A. Crnčević
tekstova:
Ante Akrap Ante Crnčević Vlado Košić Josip Kuhtić Nenad Malović Tonči Matulić ISBN 978-953-7377-02-1 Ivica Raguž Miron Sikirić Ivan Šarčević Ivan Šaško Miljenko Šteko 789537 377021 Ivan Štengl ISBN 978-953-7377-03-8 Željko Tanjić Tomislav Zdenko Tenšek Dario Tokić Marinko Vidović 789537 377038 Ante Vučković ISBN 978-953-7377-01-4
2 9
3 9
4 9
789537 377014
ISBN 978-953-7377-04-5
5 9
A
789537 377045 ISBN 978-953-7377-04-5
POVEDE IH NA GORU
C
SIĐOŠE S GORE
6 9
789537 377045 ISBN 978-953-7377-05-2
7 9
789537 377052 ISBN 978-953-7377-07-6
Božanski časoslov Liturgijski molitvenik za puk 1110 str. 120 kn 8
9
OBASJA IH SVJETLOM
B
Mensa Verbi, 6
ISBN 978-953-7377-00-7
1
\uro Seder: Kristov slavni dolazak 2004.
OBASJA IH SVJETLOM BIBLIJSKA RAZMIŠLJANJA ZA LITURGIJSKU GODINU B
789537 377076
ISBN 978-953-7377-08-3
9
9
789537 377083
ISBN 978-953-7377-09-0
10
9
789537 377090
Obasja ih svjetlom Zbirka homilija za liturgijsku godinu B Autori: suradnici Živoga vrela 320 str. 75 kn
Liturgijski kalendar za 2009. Rokovnik džepnog formata, tvrdi uvez Dvije stranice za svaki tjedan 128 str. 25 kn Naša izdanja potražite: Hrvatski institut za liturgijski pastoral Kaptol 26, 10000 Zagreb tel.: 01 3097 117 faks: 01 3097 118 e-mail:
[email protected]
I. Dugandžić Osluškujući Riječ Zbirka homilija za liturgijsku godinu B 252 str. 65 kn
List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUD Godišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EUR Za pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994 model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769 SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4
